Došašće kao vrijeme prisutnosti i iščekivanja Vječnoga, te zbog toga vrijeme radosti
koju ne može izbrisati nikakva patnja – tim je riječima Sveti Otac predstavio vjernicima
početak liturgijskoga razdoblja priprave za Božić, slaveći u subotu, 28. studenog,
u Vatikanskoj bazilici, prvu Večernju Prve nedjelje Došašća. Bog nas nije ostavio
same – kazao je Papa – ne možemo Ga vidjeti ni dotaknuti, ali On dolazi pohoditi nas
na više načina. Ulazi u moj život, želi mi se obratiti. Svi smo doživjeli, u svakodnevnome
životu, da imamo malo vremena za Gospodina, a isto tako i za sebe. Završava tako da
smo potpuno zaokupljeni aktivnostima – primijetio je Sveti Otac. Nije li možda istina
da nas često rad posjeduje, da društvo, sa svojim višestrukim interesima, monopolizira
našu pozornost? Nije li možda istina da puno vremena posvećujemo zabavi i raznim vrstama
razonode? Ponekad smo „preplavljeni“ stvarima – primijetio je Papa te naglasio kako
nas Došašće, to snažno liturgijsko vrijeme koje upravo započinje, poziva da se zaustavimo
u tišini kako bismo osjetili prisutnost. Poziv je to na shvaćanje kako su pojedini
događaji u danu znakovi koje nam Bog upućuje. Došašće poziva i potiče na razmatranje
prisutnoga Gospodina, – rekao je nadalje Sveti Otac - ali je i vrijeme iščekivanja,
te stoga nade koja nas ohrabruje da shvatimo smisao vremena i povijesti kao povoljne
prigode za naše spasenje. Nada označava hod čovječanstva, ali za kršćane, nju pokreće
sigurnost da je Gospodin prisutan u prolasku našega života, prati nas i jednoga će
dana obrisati i naše suze. Jednoga dana, ne tako dalekoga, sve će se ispuniti u Božjemu
Kraljevstvu, u Kraljevstvu pravednosti i mira. Međutim, ima puno načina iščekivanja:
samo kada to vrijeme ima smisao, i kada u svakom trenutku osjećamo nešto posebno i
vrijedno – napomenuo je Sveti Otac – radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenijom.
Stoga je Papa pozvao na snažno življenje sadašnjosti u kojoj već dolaze do nas
Gospodinovi darovi. Na taj način kršćansko Došašće postaje prigoda za ponovno oživljavanje
u nama osjećaja za pravo iščekivanje, vraćajući se u srce naše vjere, a to je otajstvo
Krista, rođenoga u siromaštvu u Betlehemu. Prisutan među nama, On nam govori na više
načina: u Svetome pismu, u liturgijskoj godini, u svecima, u događajima iz svakodnevnoga
života, u svemu stvorenome (…). Mi pak, sa svoje strane, možemo Mu se obratiti, donoseći
mu patnje i pitanja koja nas muče. I to sigurni da nas uvijek sluša. A ako je Isus
prisutan, više ne postoji nikakvo vrijeme koje nema smisla i koje je prazno. Ako je
On prisutan, možemo se i dalje nadati, pa i onda kada nam drugi ne mogu osigurati
nikakvu potporu, i kada sadašnjost postane teška. Došašće je vrijeme prisutnosti i
iščekivanja vječnoga, zbog toga je ono vrijeme unutarnje radosti koju nikakva patnja
ne može izbrisati, i koja nam pomaže ići naprijed s pouzdanjem, očiju uprtih prema
uzoru te duboke radosti, a to je Djevica Marija – rekao je na koncu Sveti Otac.