Uz liturgijska čitanja svetkovine Krista Kralja razmišlja vlč. Alen Lulić

Ti Kriste kralj si vjekova, ti vladar sviju naroda, ti sudac si jedincati svih umova i srdaca! Riječi poznate nam pjesme na današnji dan, kada slavimo 34. nedjelju kroz crkvenu godinu, odnosno nedjelju Krista Kralja, sjaje u svom punom značenju. Na poseban način želimo slaviti Kristovo božanstvo jer davne 1925. je papa Pio XI. ustanovio ovaj blagdan kao spomen na 1600. obljetnicu koncila u Niceji, koji je ujedno i prvi crkveni sabor kako za zapadnu tako i za istočnu Crkvu. Na tom se saboru raspravljalo o Kristovu božanstvu, jer je ono bilo dovedeno u pitanje, a upravo je ono temelj njegova poimanja ili bivovanja kraljem.
I dok nama govor o kralju i kraljevanju zvuči pomalo arhaično i dosadno, neshvatljivo, jer polazimo od iskustva gdje, nazovimo to tako, narod vlada – demokracije. Međutim, barem ponekad i nakratko pomislili smo kako je to lijepo bilo biti kralj. Biti u svemu prvi, biti s kime, kada i koliko želiš, govoriti što da drugi čine i vladati svojim kraljevstvom. Može li se iskustvo nekog povijesnog kraljevstva povezati sa kraljevstvom o kojem govori Isus Krist bilo u vremenskom, materijalno ili bilo kojem drugom pogledu? Krenimo redom, po vremenskom pitanju- svaka od tih povijesnih kraljevstava imala su određenu trajnost, većinom su trajala dok je vladala određena loza, što se tiče pak materijalnog - propala su i više ih nema u onom obliku u kojemu su bila na početku. Za razliku od povijesnih kraljevstava Isusovo kraljevstvo nadilazili sferu materijalnoga i prolaznoga; dok je u drugima bilo važno što bolje živjeti u smislu ugode, u Isusovu kraljevstvu, naprotiv, prednost imaju potlačeni,obespravljeni, marginalizirani i oni na rubu društva; Iz odnosa prema njima stvoren je kriterij za ulazak u to kraljevstvo jer se s njima Uskrsli i poistovjećuje kada kaže: jer ogladnjeh i dadoste mi jesti,ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me, oboljeh i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste k meni.
Isus, neposredno prije nego je osuđen na smrt, na Pilatovo pitanje: Jesi li ti kralj Židovski? Odgovara: Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Vidimo da nije direktno odgovorio da je kralj jer je želio naznačiti da se „Božja stvar“ ne može poistovjetiti s primjerom ovozemaljskog kraljevstva jer je nemjerljiva našim kategorijama. Zlatnu krunu zamjenila je trnova kruna, vladalačku stolicu zamijenio je križ, prijekor vladara zamijenile su riječi: Oprosti im jer ne znaju što čine...
Tako je do dana današnjeg križ ostao znakom raspoznavanja nas kršćana i mjesto na kojemu se Isus očitovao kraljem. Stoga vas pitam, draga braćo i sestre, zašto mi to obilježje ne bi mogli isticati u društvu gdje se urušavaju vrednote evanđelja, gdje se donose protukršćanski zakoni, a sve to pod nazivnikom slobode, napretka i demokracije. Gotovo je slobodno vrijeđati Krista i kršćanstvo i to u istom društvu koje osuđuje vrijeđanje islama ili židovstva. Postavljanje križa na javnom mjestu nije bahatost većine nego je to u konačnici izraz vjere čovjeka kršćanina koji tvori većinu u hrvatskome društvu. Nije li onda po toj logici teror manjine koji se krije iza vjerske tolerancije.
Zaključujem jednom mišlju: Za Isusa je bilo karakteristično da je ljude posve osobno pozivao da ga slijede. Tada je to jednostavno značilo ići za njim. Danas to znači otvoriti mu vlastiti život, uzeti Isusa kao uzor i ne željeti više ništa nego ispunjavati Božju volju. Tada, kao i danas, mora učenik biti spreman dijeliti život svoga učitelja pa čak i na križ.