Apostolska konstitucija ''Anglicanorum coetibus''

Otvoren novi put u ekumenizmu: objavljena apostolska konstitucija „Anglicanorum Coetibus“ namijenjena anglikancima koji uđu u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Dokument „otvara novi put za promicanje jedinstva kršćana, istovremeno priznajući legitimne različitosti u očitovanju naše zajedničke vjere: to je srž istinskoga značenje apostolske konstitucije „Anglicanorum Coetibus“, koja odgovora na brojne zahtjeve anglikanaca iz raznih strana svijeta da uđu u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Danas objavljeni dokument Sveti je Otac potpisao na blagdan svetoga Karla Boromejskog. Sastoji se od 13 članaka i niza dopunskih normi koje je pripremio Zbor za nauk vjere.
Apostolska konstitucija „Anglicanorum Coetibus“ – stoji u napomeni Tiskovnog ureda Svete Stolice – ustanovljenjem osobnih ordinarijata, odgovora na brojne zahtjeve skupina službenika i anglikanskih vjernika pristigle Svetoj Stolici, željnih „ući u puno i vidljivo zajedništvo s Katoličkom crkvom“. Nije riječ dakle o „inicijativi Svete Stolice, nego o velikodušnom odgovoru Pape na „opravdane težnje tih anglikanskih skupina“. Ustanovljenje te nove strukture – stoji nadalje u noti – uklapa se u puno suglasje sa zauzimanjem za ekumenski dijalog, koji je prioritet Katoličke crkve“. Uostalom, osobni će ordinarijati tim anglikanskim skupinama omogućiti da „uđu u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, istovremeno zadržavajući posebna obilježja duhovne i liturgijske anglikanske baštine“. Napomena, osim toga, ističe da mogućnost nazočnosti nekih oženjenih klerika u osobnim ordinarijatima koju predviđa apostolska konstitucija „Anglicanorum Coetibus“, nipošto ne znači promjenu u stezi Crkve što se tiče svećeničkoga celibata“, koji je, kako tvrdi II. vatikanski sabor, „znak i istovremeno potpora pastoralnoj ljubavi, a sjajno naviješta Božje kraljevstvo“.
Apostolska konstitucija prije svega određuje ustanovljenje osobnih ordinarijata za anglikance koji uđu u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Te ordinarijate, prema uvodnome članku Apostolske konstitucije, ustanovljuje Zbor za nauk vjere, u određenim teritorijalnim granicama odnosne Biskupske konferencije. Pravna su osoba sa vjernicima laicima, klericima i redovnicima, koji su pripadali Anglikanskome zajedništvu a sada su u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom (art.1). Nakon što je potvrđeno da je osobni ordinarijat podložan Zboru za nauk vjere i drugim vatikanskim uredima prema njihovim nadležnostima (art.2), Konstitucija govori o liturgijskim slavljima. Određeno je da ordinarijat može slaviti Euharistiju i drugi sakramente po liturgijskim knjigama „vlastitim anglikanskoj tradiciji koje je odobrila Sveta Stolica“, tako da može čuvati duhovnu, liturgijsku i pastoralnu tradiciju Anglikanskoga zajedništva. Osobni ordinarijat je povjeren pastoralnoj skrbi ordinarija imenovanog od Pape , a ima redovnu, vikarsku i osobnu vlast (art. 4-5).
Apostolska konstitucija određuje da ordinarij može kao kandidate za svete redove u Katoličkoj crkvi primiti one koji su vršili službu đakona, prezbitera ili anglikanskog biskupa. Što se pak tiče oženjenih službenika treba poštovati propise enciklike „Sacerdotalis Coelibatus“ i izjave „In June“. Neoženjeni službenici moraju poštovati propis o svećeničkom celibatu. Uostalom, ordinarij će pripustiti na svećeničko ređenje samo neoženjene muškarce“, dok će „Vrhovnome svećeniku moći uputiti molbu da, mimo kanona 277. stavak 1, pojedinačno pripusti na svećeničko ređenje neke oženjene osobe, prema objektivnim kriterijima odobrenim od Svete Stolice. Kandidati za svete redove u jednome ordinarijatu će biti formirani s drugim sjemeništarcima, naročito u doktrinarnim i pastoralnim okvirima. Istovremeno, ordinarij, s odobrenjem Svete Stolice, „može osnovati nove ustanove posvećena i društva apostolskoga života“ (art. 6-7).
Konstitucija predviđa da, saslušano mišljenje mjesnoga dijecezanskog biskupa i uz odobrenje Svete Stolice, može „ustanoviti osobne župe za pastoralnu skrb vjernika koji pripadaju ordinarijatu“. Župnici uživaju sva prava, a podložni su svim obvezama koje propisuje Kanonsko pravo (art. 8). Osim toga određuje se da vjernici laici i redovnici koje žele pripadati osobnome ordinarijatu „moraju pismeno očitovati svoju želju“ (art.9). Ordinariju, nastavlja „Anglicanorum Coetibus“, pomaže Upravno vijeće, prema Statutu od ordinarija odobrenom i potvrđenom od Svete Stolice“. Upravnome vijeću predsjeda ordinarij, a ono vrši dužnosti određene Kanonskim zakonikom za prezbitersko vijeće (art.10). Ordinarij mora svake pete godine dolaziti u Rim na pohod 'ad Limina', te Svetome Ocu mora podnijeti izvješće o stanju ordinarijata (art.11). Konstitucija na koncu određuje da je za sudske sporove nadležan sud biskupije u kojoj jedna od stanaka ima boravište, osim ako je ordinarijat ustanovio svoj sud (art.12). Zadnji članak konstitucije predviđa da će dekret o ustanovljenju ordinarijata odrediti sjedište ordinarijata. (art.13).
Konstituciji su priložene dopunske norme. Prije svega ističe se da je ordinarij, biskup ili svećenik, imenovan od Pape, član odnosne biskupske konferencije. U izvršavanju svoje dužnosti ordinarij mora njegovati uske veze zajedništva s dijecezanskim biskupom. Ordinarij, koji može ustanoviti teritorijalne dekanate, može uključiti u ordinarijat anglikanske službenike koji su stupili u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Što se pak tiče vjernika laika pridošlih iz anglikanstva, nakon ispovijedanja vjere i sakramentâ inicijacije, moraju biti upisani u za to određen registar ordinarijata.
U šestom članku dopunskih norma govori se o statusu klera. Obzirom na tradiciju i anglikansko crkveno iskustvo, „ordinarij može Svetome Ocu podnijeti zahtjev za pripuštanje oženjenih ljudi na svećeničko ređenje u ordinarijatu, nakon razlučivanja prema objektivnim kriterijima i potrebi ordinarijata“. Te će kriterije odrediti ordinarij, nakon savjetovanja s mjesnim biskupom, a odobravat će ih Sveta Stolica. Oni koji su bili ređeni u Katoličkoj crkvi i nakon toga pristupili anglikanskome zajedništvu ne mogu biti pripušteni u svetu službu u ordinarijatu. Anglikanski klerici koji se nalaze u neregularnim bračnim situacijama – također je određeno – u ordinarijatu ne mogu biti pripušteni u svete redove.
Člana 10 sadržava pak propise za izobrazbu klera u ordinarijatu. Ta se izobrazba mora odvijati „u punom skladu s katoličkom tradicijom, i s onim vidicima anglikanske baštine od posebnoga značenja“. Ordinarij kao sjemeništarce može primiti „jedino vjernike koji su župljani osobne župe u ordinarijatu i one koji dolaze iz anglikanstva, a koji su uspostavili puno zajedništvo s Katoličkom crkvom“. Svećenički kandidati će primiti svoju teološku izobrazbu „s drugim sjemeništarcima u nekom sjemeništu ili na teološkome fakultetu, na temelju dogovora između ordinarijata i dijecezanskog biskupa ili zainteresiranih biskupa. Anglikanskim je biskupima posvećen 11. članak dopunskih norma. Neki oženjeni anglikanski biskup – određuje se – može biti biran za imenovanje ordinarijem. U tome slučaju, ređen je za svećenika u Katoličkoj crkvi a u ordinarijatu vrši pastoralnu i sakramentalnu službu s punom jurisdikcijom. Anglikanski biskup koji pripada ordinarijatu može biti pozivan da sudjeluje na susretima biskupske konferencije određenoga teritorija. Posljednji se članci dopunskih norma odnose na Upravno vijeće, na pastoralno vijeće i na osobne župe.