Papina kateheza na općoj audijenciji - 28. listopada 2009. godine
Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na današnjoj općoj audijenciji govorio o teologiji
12. stoljeća. Draga braćo i sestre, danas ću se zadržati na zanimljivoj stranici povijesti,
vezanoj uz procvat latinske teologije u 12. stoljeću, koja je ispisana zahvaljujući
bogomdanom nizu koincidencija. U zemljama Zapadne Europe vladao je u to doba relativni
mir, koji je jamčio društvu ekonomski razvoj i učvršćivanje političkih struktura,
te pridonosio živoj kulturnoj djelatnosti zahvaljujući također kontaktima s Istokom.
U Crkvi su se zapažale blagodati širokog djelovanja poznatog pod nazivom "gregorijanska
reforma", koja je bila snažno promicana u prethodnom stoljeću i koja je u život crkvene
zajednice, prije svega u kler, unijela veću evanđeosku čistoću evanđelja te vratila
Crkvi i papinstvu istinsku slobodu djelovanja. Širila se, pored toga, opsežna duhovna
obnova, potpomognuta bujnim razvojem posvećenog života: rađali su se i širili novi
redovnički redovi, dok su već postojeći bilježili novi obećavajući procvat – kazao
je Sveti Otac. Novi je procvat doživjela i teologija stekavši veću svijest o vlastitoj
naravi: produbila je svoju metodu, hvatala se u koštac s novim problemima, napredovala
u razmatranju Božjih otajstava, iznjedrila temeljna djela, nadahnula važne inicijative
s područja kulture, umjetnosti i književnosti te pripremila tlo za remek-djela koja
će se javiti u narednom stoljeću, stoljeću svetog Tome Akvinskog i Bonaventure iz
Bagnoregia. Dva su područja na kojima se odvijala ta živa teološka djelatnost: samostani
i gradske škole, scholae; iz nekih od ovih potonjih su ubrzo proistekla sveučilišta,
koja predstavljaju jedno od tipičnih "iznašašća" kršćanskog Srednjeg vijeka. Upravo
polazeći od ta dva područja, samostana i scholae, može se govoriti o dva različita
modela teologije: "monaška teologija" i "skolastička teologija". Predstavnici monaške
teologije bili su monasi, općenito opati, koje je resila mudrost i revnovanje za evanđelje
i koji su, u biti, bili posvećeni tome da probude i jačaju želju i ljubav za Bogom.
Predstavnici skolastičke teologije bili su naobraženi ljudi koji su se s velikom ljubavlju
posvetili istraživanju; magistri željni pokazati razložnost i utemeljenost Božjih
i ljudskih otajstava, u koje se, istina, vjeruje vjerom, ali ih se shvaća također
razumom. Različiti cilj objašnjava različitost njihove metode i načina bavljenja teološkim
radom – istaknuo je Papa. U samostanima iz 12. stoljeća teološka metoda se u prvom
redu primjenjivala na tumačenje Svetog pisma, odnosno sacra pagina - da se poslužimo
izrazom koji su upotrebljavali pisci toga doba; posebno je prakticirana biblijska
teologija. Monasi su, naime, bili pobožni slušatelji i čitatelji Svetog pisma i jedno
od njihovih glavnih zanimanja bila je lectio divina, to jest molitveno čitanje Biblije.
Za njih jednostavno čitanje svetog teksta nije bilo dovoljno da bi se shvatio njegov
duboki smisao, nutarnje jedinstvo i vrhunaravna poruka. Trebalo je, stoga, prakticirati
"duhovno čitanje", u poučljivosti Duhu Svetom. Tako se u otačkoj školi Biblija tumačila
na alegorijski način, kako bi se na svakoj stranici, kako Staroga tako i Novoga zavjeta,
otkrilo što ona kaže o Kristu i njegovu djelu spasenja nastavio je nadalje Benedikt
XVI. Skolastičku teologiju, međutim, - kao što smo već rekli – prakticirale su
scholae, koje su nikle uz velike katedrale toga doba i u kojima je naobrazbu stjecao
kler, odnosno oko nekog učitelja teologije i njegovih učenika, gdje su naobrazbu stjecali
stručni kulturni djelatnici, u dobu u kojem se znanje sve više cijenilo. U središtu
metode skolastika, koji nije lako shvatiti današnjem čovjeku, bio je quaestio, koji
se sastojao od određenog pitanja koje je trebalo obraditi. U dijalogu sa svojim učenicima,
učitelji su čitali teološke "manuale", poput primjerice glasovitih Sententiae Petra
Lombardskog, predlagali su neku temu, ukazivali na auctoritates, to jest na misao
najuglednijih pisaca ili izvora, iznosili na vidjelo neka proturječja i nabrajali
točke koje treba obrađivati. Predstavljale su se teze u prilog raznih rješenja i,
nakon prikladne i produbljene rasprave, primjenjivala se jedna od njih kao zaključak.
Organizacija questiones vodila je sastavljanju sve širih sinteza, takozvanih summae,
koje su bile opširni teološko-dogmatski traktati. Skolastička teologija išla je za
tim da prikaže jedinstvo i sklad kršćanske objave pomoću jedne metode, zvane upravo
"skolastička", koja ukazuje povjerenje čovjekovu razumu: gramatika i filologija su
u službi ljudskog znanja, ali je to još više logika, to jest disciplina koja proučava
"funkcioniranje" ljudskog razuma, tako da izbije na vidjelo istina neke rečenice naglasio
je Papa. Draga braćo i sestre, ponavljajući poziv iz Prve Petrove poslanice, skolastička
teologija nas potiče biti uvijek spremni odgovoriti svakom onom tko od nas zatraži
razlog nade koja je u nama (usp. 3,15). Podsjeća nas da između vjere i razuma postoji
neka naravna prisnost, utemeljena na samom redu stvaranja. Sluga Božji Ivan Pavao
II., u uvodu enciklike Fides et ratio piše: "Vjera i razum su kao dva krila koja uzdižu
ljudski duh prema promatranju istine". Vjera je otvorena naporu shvaćanja od strane
razuma; razum, pak, prepoznaje da ga vjera ne umrtvljuje, već ga naprotiv gura prema
sve širim i višim obzorima. Tu dolazi do izražaja trajna pouka monaške teologije.
Vjera i razum, u uzajamnom dijalogu, trepere od radosti kada su nadahnute istraživanjem
dubokog jedinstva s Bogom. Kada ljubav oživljuje molitvenu dimenziju teologije, spoznaja,
stečena putem razuma, se širi. Istina se traži s poniznošću, prihvaća s divljenjem
i zahvalnošću: riječju, spoznaja raste samo ako ljubi istinu. Ljubav se tada pretače
u shvaćanje a teologija u istinsku mudrost srca, koja usmjerava i podupire vjeru i
život vjernika. Molimo da put spoznaje i produbljivanja Božjih otajstava budu uvijek
prosvijetljeni Božjom ljubavlju – rekao je na kraju svoje kateheze Sveti Otac.