Može li se još govoriti o paklu?

Na Katoličkome sveučilištu u Milanu prošlih je dana održan skup o paklu, glavno je pitanje bilo: može li se danas razmišljati o stvarnom postojanju vječne osude pred neizmjernim Božjim milosrđem? Istaknuto je također kako se u homilijama sve manje govori o paklu. Osvrnuvši se na izbjegavanje govora o paklu u razgovoru za našu radio postaju msgr. Giacomo Canobbio, profesor sustave teologije na teološkom fakultetu Sjeverne Italije, rekao je kako da se to čini iz dva razloga, a prvi je prevelika retoričnost o Božjem milosrđu. Ako je Bog doista milosrdan, a zaista jest i očitovao je u Isusu, kako se onda može misliti da netko može biti osuđen zauvijek? Drugi razlog je, po mom mišljenju, to što se slike koje prikazuju pakao smatraju zastarjelima pred znanstvenim shvaćanjem svijeta. Ako se zajedno uzmu oba razloga, lako je shvatiti zašto se nerado govori o paklu. Osim toga obrazloženje je pomalo i u tome što je u prevladavajućem mentalitetu potrebno nagrađivanje a ne vrjednovanje vlastitih čina – ustvrdio je profesor Canobbio.
Na upit kako se boriti protiv zaboravljanja pakla, rekao je kako s jedne strana treba priznati stvarnost ponuđena milosrđa, inače ne bi bilo Isusa Krista: Isus je milosrdno Božje lice koje se objavilo u povijesti. Pred tim se milosrdnim licem ljudska osoba mora odlučiti. Ako bi se smatralo da Bog u svakom slučaju želi spasiti sve, neovisno o ljudskoj volji, onda bi nestala odgovornost osobe za spasenje ili za upropašteno postojanje. Bog želi sugovornike, a ljudska osoba pred Božjim milosrđem uzima odgovornost za sebe. U konačnici, ja odlučujem hoću li prihvatiti ili odbiti ponuđeno milosrđe – ustvrdio je profesor.
Na primjedbu kako se teološki ne može nijekati da se Božje milosrđe opire odabiru konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom, rekao je kako ne možemo dokazati je li netko stvarno odbacio Božje milosrđe: to mi ne možemo tvrditi, to ne može tvrditi ni Crkva koja ne proglašava blaženima ili svetim slučajno, ipak nikada ne može ustvrditi da je neka osoba u paklu, jer zadaća je Crkve naviještati evanđelje spasenja. Ali ako bismo nekoj osobi oduzeli mogućnost da odbije Božje milosrđe, uništili bismo ono što je najizvornije u njoj, a to je njezina sloboda i mogućnost da sama raspolaže sa sobom – istaknuo je profesor.
Na upit o opravdanosti nade u spasenje svih, rekao je kako se u tome sastoji kršćanska poruka. Nadati se za sve ne znači da će se svi spasiti, nego znači da ja kao kršćanin, koji sam upoznao Božje milosrđe, želim dijeliti Božju želju da se svi spase. Uostalom, u Matejevu evanđelju ima jedan jako zanimljiv ulomak, u XVIII. poglavlju, gdje Isusu govori kako se treba ponašati prema onome tko je pogriješio: Vaš nebeski Otac ne želi da se itko izgubi. Eto, to je kršćanski nauk – zaključio je profesor Canobbio.