Uz liturgijska čitanja 29. nedjelje kroz godinu, razmišlja Ivica Ivanković Radak

Služiti drugima, trpjeti i patiti za druge jeste odlika pravoga kršćanina. Svjesni smo te istine i prihvaćamo je, jer nam je sam Isus svojim osobnim primjerom to posvjedočio. No, kada dođe red na nas, uvijek patnju i služenje ostavimo za jednu od posljednjih mogućnosti, nastojeći prije toga iscrpiti sve ostale kako bismo izbjegli put žrtve. Nismo jedini koji ne razumijemo Kristov način razmišljanja, takvi su bili i učenici. To nam, međutim, nikako nije isprika, nego poticaj da skupa s učenicima rastemo i sazrijevamo u vjeri križa, kako bismo ipak u ključnom trenutku znali posvjedočiti za Krista.
Ovonedjeljni odlomak iz Markova evanđelja donosi nam zgodu o Zebedejevim sinovima, koja je uslijedila neposredno nakon Kristovog navještaja muke. Tri puta u evanđeljima Krist naviješta svojim učenicima da će biti mučen, i svaki put je doživio razočaranje što ga učenici nisu razumjeli. Nakon prvog navještaja, uslijedila je zgoda s Petrom koji je uvjeravao Učitelja da mu to i nije baš najpametnija odluka. Isusov drugi navještaj bio je popraćen raspravom među učenicima koji je od njih najveći. Treći Isusov navještaj dvojica Zebedejevih sinova, Jakov i Ivan, zaključila su molbom koju su uputili Isusu, da mu sjednu slijeva i desna, o čemu slušamo u evanđeoskom izvještaju ove nedjelje.
Zasigurno je Kristovo iskustvo u tim trenutcima bilo razočaravajuće. Tim više što su se uvijek posrijedi našli privilegirani učenici od kojih Isus to nije očekivao, kao što je Petar, potom ljubljeni Kristov učenik Ivan. Gospodin ih je godinama poučavao, pred njima činio izvanredna čudesa, ozdravljao, držao zanosne govore. Činio je to autentično i riječju i djelom, što ga je činilo uvjerljivijim od svih učitelja i vjerskih vođa svoga vremena. No, unatoč svim naporima koje je ulagao tijekom svog naviještanja i drugovanja s apostolima, na koncu je Isus bio prepušten sam sebi da podnese muku križa za otkupljenje čovječanstva. Bio je svjestan da je to jedini pravi put, put služenja.
S druge strane, apostoli pak nastoje drugim putovima doći do konačnog cilja. U takvom mentalitetu se pronalazimo i mi sami, pokušavajući da se izbjegnu nerazumijevanja i žrtve. Kristova poruka je međutim tako jasna kada veli: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga!“
To je uzor i idol kršćanskog služenja. Učiniti nešto za druge. Iskustvo Sluge Jahvina iz prvog čitanja to potvrđuje kada Izaija naviješta: „Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.“ Iskustvo je to i Sina Čovječjega, koji „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“, koji je kasnije kao Veliki Svećenik Novoga Saveza, postao supatnik u našim slabostima, iskušavan svime, osim grijehom!
Misijska je nedjelja. Crkva nas potiče i na molitveni i na materijalni prilog za širenje evanđelja. Danas istina, misijski djelovati ne znači samo ići na drugi kontinent, iako je to ono značenje koja ovom nedjeljom ističemo. Moje područje misijskog djelovanja je i moja sredina, moj bližnji i ljudi koje susrećem. Možda bi bilo dovoljno bratu ili sestri koji su u potrebi, poput Isusa biti sasvim obični poslužitelj i sluga, i to ne s nakanom omalovažavanja, nego s ciljem da pomognem bratu i sestri u potrebi, da ponesem njihov križ, ne namećući sebe drugima, nego u ljubavi i poštovanju ići u korak s bližnjima.