Katolička crkva i europski identitet

Rasprava o ulozi kršćanstva u oblikovanju europskoga identiteta češća je kada se raspravlja o odnosima religije i civilnih institucija. Izazovima koje katoličanstvu u Europi postavlja sekularizacija te susret s drugim religijama i kulturama posvećena je knjiga „Granice“, koju je objavila nakladnička kuća Mondadori , a u njoj je objavljen razgovor između kardinala Camilla Ruinija i istaknutoga talijanskog povjesničara Ernesta Gallija della Loggia. U knjizi se govorio o preprekama na koje kršćanstvo nailazi u svome pokušaju utjelovljivanja u zapadnu modernost.
Govoreći o izvorima tih teškoća u razgovoru za našu radio postaju, kardinal je rekao da su oni dvojaki. S jedne stane su u samoj zapadnoj modernosti koja se naglo razvila i od samoga početka se usmjerila protiv kršćanstva, a osobito protiv katoličanstva. S druge pak strane poteškoće su i u samoj Crkvi: iskreno govoreći to je sporost shvaćanja pojava i vrjednovanja pozitivnih vidika zajedno s pravim suprotstavljanjem onima koji nisu pomirljivi s kršćanskom vjerom – ustvrdio je kardinal Ruini.
Na primjedbu kako se slaže s Papom da valja proširiti prostore razuma radi nove evangelizacije Zapada, rekao je kako se to s jedne strane odnosi na teoretski razum, s druge pak na praktični i na ponašanja. Što se tiče teoretskoga razuma ne treba ograničavati ljudski razum u pravom smislu riječi, kadar otkriti istinu, na empirijske znanosti, prema raširenoj težnji u današnjem znanstvenom i kulturnome svijetu. Na drugom mjestu, riječ je o nadvladavanju onoga što Papa naziva „diktaturom relativizma, shvaćajući da je – upravo – u praksi, odnosno na moralnome području, ljudski razum kadar sučeljavati se s realnošću, s objektivnošću, a ne samo sa željama i težnjama subjekta – pojasnio je kardinal Ruini.
Odgovarajući na upit može li se Papino predmnijevanja smatrati proročkim, rekao je kako ga možemo smatrati proročkim iz dva razloga: prvi je taj što pokazuje Crkvi istinski put evangelizacije, a drugi se odnosi na samo čovječanstvo. Ako ljudski rod želi ići naprijed, ako se ozbiljno želi suočavati s velikim problemima na koje nailazi, onda mora imati širi razum, razum koji ne robuje ni scijentizmu ni relativizmu – kazao je kardinal Ruini.
Na upit zašto je neumoran u promicanju crkvene nazočnosti u talijanskoj kulturi, odgovorio je kako je predmnijevanje Ivana Pavla II. koje se očituje u njegovu govoru o kulturi u UNESCO-u 1980. godine, također i u govoru Crvi u Italiji u Loretu 1985. godine povod njegovu pastoralnom naporu; a osim Papine intuicije povod je i veliki nerazmjer između katoličke nazočnosti u socijalno-karitativnome djelovanju i katoličke zatupljenosti u kulturi. Željelo se smanjiti tu razliku – primijetio je kardinal.
Na primjedbu kako su katolici sami krivi za samozataju, rekao je kako se može govoriti o izvjesnoj autoreferencijalnosti katoličkoga svijeta, često nenaklonog da se sučeljava, naročito u nekim razdobljima moderne povijesti, s izvanjskim svijetom. Ali ne može se govoriti jedino o samozataji nego treba govoriti i o zataji koja potječe od drugih. U Italiji jamačno ima snaga koje žele posve odstraniti katolike iz svijeta kulture – ustvrdio je kardinal Ruini.
Na upit je li se izmijenila uloga Crkve u Italiji nakon nestanka Demokršćanske stranke, rekao je kako je pad i nestanak Demokršćana omogućio Crkvi da se može sučeljavati s raznim političkim stranka i da ne bude vezana ni uz jednu političku snagu. Smak demokršćana ima svoju pozitivnu i negativnu stranu, a negativna je ta što više nema politički organiziranih kršćana. No, smatram da promjena nije povezana s padom Demokršćanske stranke, nego s izbijanjem na površinu onoga što Papa i ja nazivamo „novim antropološkim pitanjem“, a riječ je o velikim antropološkim i etičkim izazovima koji se odnose na čovjeka kao takvoga, a koji imaju privatnu i javnu dimenziju, naročito se odnose na život, obitelj ali i na druge tematike. Taj je izazov zahtijevao obnovljenu nazočnost Crkve u Italiji – zaključio je kardinal Ruini.