Izvješće sa Sinode

U uvodniku informativnoga tjednika Televizijskoga centra 'Octava dies', otac Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice i Vatikanskoga televizijskoga centra, osvrnuo se na prvi radni tjedan Posebne sinode za Afriku koja se do 25. listopada održava u Vatikanu.
Obavijesna sredstva su dugo vremena optuživala Afriku za sve ono što čovještvo mrzi; vrijeme je da se „promjeni brzina“ i da se s ljubavlju rekne istina o Africi, potičući razvoj kontinenta, što će koristiti cijelome svijetu. Očekuje se da traženje pomirenja, pravde i mira, koje je kršćansko obilježje jer je ukorijenjen u ljubavi i milosrđu, ponovo uspostavi jedinstvo Božje Crkve-obitelji na afričkom kontinentu, i da Crkva jer je sol zemlje i svjetlost svijeta, ozdravi „ranjeno čovjekovo srce, u kojem se gnijezdi destabilizirajući čimbenik afričkoga kontinenta. Tako će Afrika i njezini otoci shvatiti mogućnosti i darove koje im je Bog udijelio – ustvrdio je otac Lombardi.
Kardinal Turkson je ukratko opisao nadu koja prožima Sinodu za Afriku. Sinoda je istovremeno afrička i opća, ona će bez sumnje pridonijeti afirmaciji u općoj Crkvi i u svijetu kao i predstavljanju često zaboravljenog ljudskoga, kulturnog, duhovnog, vjerskog i kršćanskog dostojanstva Afrike. Etiopski patrijarh je potvrdio da su Etiopljani od apostolskih vremena povjerovali u Krista. Kristova poruka nije kolonijalno nasljedstvo, od samoga početka ucijepila se u afričke kulture, a kadra je prodrijeti u njihovu srž da ih ozdravi i učini plodnima životom za cijelu ljudsku obitelj. S poštovanjem i ljubavlju moramo govoriti cjelovitu istinu o Africi – zaključio je otac Lombardi.
O drami afričkih selilaca, a ima ih više od deset milijuna ljudi, na Sinodi za Afriku prošlih je dana govorio biskup Tabude i apostolski vikar Tripolija, u Libiji.
Svjedoci smo prisutnosti doseljenika koji dolaze iz svih dijelova Afrike – kazao je biskup Giovanni Innocenzo Martinelli. Ne želim govoriti o njihovu pravu, o obvezi njihova odbijanja, ali sam više puta govorio o važnosti da ih se ne odbija, da im se pomogne bar u Libiji, jer je odbijanje i nezanimanje protiv ljudskih prava, protiv naše ljudske i kršćanske civilizacije – ustvrdio je biskup.
Odgovarajući na upit kako Crkva u Libiji pomaže tim osobama, rekao je kako libijske vlasti omogućuju posjet sabirnim centrima, da se posjete osobe i da im se pruži duhovna i pastoralna potpora. To činimo za kršćane, ali i za sve izvan sabirnih centara, a ima ih jako puno. Nastojimo im pomoći materijalno, bar jednom tjedno im priskrbimo jelo. Pomažemo im u obući i odjeci, posteljini, i naročito im pomažemo na zdravstvenom području. Sestre skrbe za žene, posebice za trudnice koje stižu u Tripoli. Žene nemaju potrebne dokumente, prijavljuju se na dokumente časnih sestara, čini se sve da mogu bez trauma roditi djecu. Te žene su prošle pustinju i zaista su jako siromašne. Mislim naročito na masu ljudi koji iz Eritreje stižu u Libiju s nakanom da se nikada više ne vrate u svoju zemlju, oni žele ostati na Zapadu – kazao je biskup.
Na upit o azilantima, rekao je kako nije u stanju odgovoriti imaju li svi pravo na politički azil. To me ne zanima. Vidim da im je potrebna hrana i njega. Ljudima je potrebna a mi im na svaki način želimo pomoći. Ako se netko želi vratiti u svoju zemlju, otpratimo ga u kompetentne urede. Druge osobe otpratimo u ured Ujedinjenih naroda da dobiju izbjegličke dokumente, a oni vrijede kao osobni dokument, a taj dokument libijske vlasti ne priznaju. Ovo bi možda mogao biti apel: pomognimo im da dobiju dokument koji priznaju i libijske vlasti. Stoga se pitam, što učiniti da im se prizna njihov identitet – kazao je biskup i dodao kako su Libijci jako snošljivi prema tim ljudima koji su posvuda u Libiji, a to dokazuje i mogućnost da ih se posjeti u sabirnim centrima i zatvorima.
Na primjedbu kako europske države zahtijevaju od Libije da selekcionira osobe, rekao je kako nevladine organizacije u Libiji nastoje pomoći vlastima oko identificiranja ljudi. Ali mislim da se ne treba naređivati Libijcima što moraju činiti nego im valja ponuditi pomoć. Logičnije je reći: Mi vas ne primamo, ali smo spremni dati vam ruku – zaključio je msgr. Martinelli.