O Družbi sestara karmelićanki Božanskoga Srca Isusova govori s. Maja Pavla Bašić

O ustanovljenju Reda sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj i po svijetu za slušatelje našeg radija govori sestra Maja Pavla Bašić:
Blažena Marija Terezija od sv. Josipa, krsnim imenom Ana-Maria Tauscher van den Bosch, rodila se 19. lipnja 1855. godine u njemačkom gradiću Sandowu kraj Frankfurta na Odri. Bila je najstarija od osmero djece, a pripadala je evangeličkoj obitelji. Otac joj je bio pastor, a njegova crkvena služba obilježila je i život obitelji. Odgajana u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjima, Ana-Marija već kao djevojčica postaje mali Božji apostol i navjestiteljica vjere svojim vršnjacima. Zajedno s majkom okuplja djecu na biblijsku grupu u njihovom domu te joj pomaže u služenju siromasima i prikupljanju pomoći za misionare.
Nakon majčine smrti, u svojoj 19–oj godini Ana-Marija preuzima brigu za obitelj i nastavlja s karitativnim radom. Kao mlada djevojka bila je istinska tražiteljica smisla života i punine vjere. Produbljivala je svoju vjeru i odnos s Bogom kroz svakodnevnu molitvu i čitanje Svetog pisma. Tražila je svoj životni put na kojem će moći najbolje služiti Bogu. U želji da mu dokaže svoju ljubav zaposlila se u Kölnu kao voditeljica psihijatrijske bolnice. Tamo je kroz susrete s katolicima upoznala katoličku vjeru te u svojoj 33–oj godini, 30. listopada 1888. ulazi u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Tada započinje novo poglavlje njena života u nerazumijevanju i odbačenosti od strane obitelji i prijatelja, bez posla i krova nad glavom. Kao beskućnicu primaju je redovnice u jedan samostan gdje provodi dane u radu, pokori, molitvi i traženju volje Božje za svoj život. Svoje slobodno vrijeme i skromni prihod daruje za pomoć siromasima.
Odlučujuću ulogu u tom razdoblju njezina života odigrala je sv. Terezija Avilska. Čitajući njenu knjigu „Moj život“ Ana-Marija se oduševila životom u Karmelu te je sv. Majku Tereziju odabrala za svoj uzor i duhovnu Majku. Govorila je: “Karmel i samo Karmel! Tamo sam morala ići. Ta poniznost, ta ljubav prema Bogu! Sveta Terezija je postigla cilj za kojim sam težila.” No, nadahnuto nadodaje: “Zašto je ne bih smjela slijediti bez stroge klauzure?! Vrijeme se mijenja, ali duh, ljubav i revnost u radu za spas duša ostaje uvijek ista.'' Naime, u njoj je sve više sazrijevala misao da osnuje novu redovničku zajednicu u kojoj bi povezala duhovnost sv. Terezije Avilske s djelima milosrđa prema siromasima. Od djetinjstva ju je pratio san o domu za beskućnike, a ubrzo se počeo i ostvarivati kroz njezinu brigu za napuštenu djecu, često u novinama ponuđenu na prodaju. U Berlinu je 1891. godine otvorila malo prihvatilište za djecu i tako postavila temelj Karmelu Božanskog Srca Isusova. Tom plemenitom radu pridružuju se uskoro mnoge djevojke i tako nastaje nova Družba pripojena Redu bosonogih karmelićana kao samostalni ogranak, nova mladica na deblu drevnog karmelskog Reda. Ana-Marija uzima redovničko ime Marija Terezija od sv. Josipa, a svoj Karmel posvećuje Božanskom Srcu Isusovu jer u srcu Crkve želi živjeti molitvu, zadovoljštinu i djelotvornu ljubav. Njezina je misao i životni program: „O da mogu trpjeti, raditi i žrtvovati se za svetu Crkvu, za spas duša, za proširenje Kraljevstva Božjega na zemlji.“ Vrijeme je to industrijske revolucije i radničkog pitanja. Uočavajući potrebe ljudi, sestre se posvećuju odgoju siromašne ili ostavljene djece, brizi za stare i nemoćne. Odlaskom u kućne misije dolaze do duhovno i materijalno zapuštenih radničkih obitelji, nastoje im pomoći i potaknuti ih na vjerski i sakramentalni život.
Već za života Utemeljiteljice Karmel BSI proširio se po Europi: od Njemačke, preko Češke, Nizozemske, Engleske, Švicarske, Italije, Mađarske, Hrvatske i do Amerike. Upravo ovdje se Utemeljiteljica susrela s djecom i obiteljima hrvatskih iseljenika od kojih je došla inicijativa za dolazak sestara u Hrvatsku. U dogovoru s nadbiskupom Antunom Bauerom, sestre dolaze u Hrvatsku iz Beča 1917. godine, najprije privremeno na zagrebački Ksaver, a zatim u Hrvatski Leskovac kraj Zagreba. Utemeljiteljica je s puno interesa pratila prve korake novog osnutka u Hrvatskoj te je nakon povratka iz Amerike 1920. godine i sama posjetila Hrvatski Leskovac. Kroz tolika putovanja i osnutke samostana i domova otkrivamo njezinu veliku revnost i ljubav za Boga, apostolski žar i nasljedovanje Isusa Krista koji je prošao zemljom čineći dobro. To je karizma Karmela BSI: kontemplativni i misijski duh Karmela spojiti s apostolatom i konkretnom brigom za čovjeka u duhovnoj ili materijalnoj potrebi.
Djelo Božje koje je blažena Marija Terezija započela i danas sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova nastavljaju na raznim krajevima svijeta; u molitvi, sestrinskom zajedništvu i apostolatu. U domovima za nezbrinutu djecu prema želji Utemeljiteljice: “Budite im majke!“ U vrtićima, katehizaciji, duhovnim obnovama i susretima za mlade i obitelji, u domovima za starije osobe i kućnim misijama, pod geslom Utemeljiteljice: ''Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti, Boga u svima ljubiti.'' Trenutno Družba u svijetu broji 460 sestara, od kojih je skoro 130 Hrvatica, u Hrvatskoj i misijama. Hrvatska provincija obuhvaća devet samostana diljem Hrvatske i jedan u Bosni i Hercegovini. Iz te najbrojnije provincije sestre odlaze u misije i nove osnutke 1985. godine u Brazil, 2002. u Afriku i 2005. u Rusiju.
Majka Marija Terezija, umrla je 20. rujna 1938. god. u Sittardu u Nizozemskoj, gdje se i danas nalazi generalna kuća Karmela BSI i grob Utemeljiteljice. Kako je glas o svetačkom životu Marije Terezije dopirao sve dalje, raslo je i pouzdanje u njezin zagovor. Uslišanje koje je priznato kao čudo otvorilo je put ka proglašenju blaženom, koje se dogodilo po nalogu pape Benedikta XVI. 13. svibnja 2006. g. u katedrali u Roermondu (Nizozemska) preko kardinala Adrianus Simonisa. Blagdan blažene Marije Terezije Tauscher slavimo 30. listopada.
Naš blaženi Alojzije Stepinac, nakon što je pročitao njezinu autobiografiju „Djelo Božje“, o njoj je rekao: „Možete biti ponosne na svoju Utemeljiteljicu, za koju mogu izreći sud ovim riječima: Vrijedna je da je sv. Crkva uzdigne na čast oltara radi njezinih izvanrednih kreposti, i držim da će sv. Crkva, vođena Duhom Svetim, to jednoga dana doista i učiniti… Napose me dirnula njezina velika ljubav prema svetoj Crkvi, za koju je čitav život tako divno radila i za koju je bila spremna žrtvovati i svoj život.“