Uz liturgijska čitanje 26. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Karlo Šimek

Jedan od apostola, Ivan, vidio je nekoga kako izgoni zloduhe u ime Isusovo, a nije pripadao krugu učenika i zabranio mu je. U podnošenju izvještaja Učitelju dobiva odgovor: „Ne branite mu… Tko nije protiv nas, za nas je.“
Radi se o temi od velike aktualnosti. Što misliti o onima koji su izvan koji čine nešto dobro i pokazuju djelovanje Duha, a ne vjeruju u Krista i pripadanje Crkvi? Mogu li se i oni spasiti?
Teologija je uvijek prihvaćala mogućnost da Bog spasi neke osobe izvan redovnih putova, kao što su vjera u Krista, krštenje i pripadnost Crkvi. Ta sigurnost afirmirala se tek u moderno doba, nakon što su nas geografska otkrića, rastuće mogućnosti komunikacije među narodima prisilile da zauzmemo stav da nebrojene osobe koje bez ikakve svoje krivnje nisu nikada čule naviještaj evanđelja ili su ga čule na neprikladan način od osvajača i kolonizatora bez skrupula pa im je bilo vrlo teško prihvatiti taj naviještaj mogu biti spašene. Drugi Vatikanski koncil izjavio je: „Da Duh Sveti na neki način, poznat samo Bogu, nudi svakome čovjeku mogućnost da stupi u kontakt s Kristovim pashalnim misterijem i da bude spašen.
Je li se dakle promijenila naša kršćanska vjera? Ne, jer nastavljamo vjerovati u dvije stvari, prva da je Isus jedini Posrednik i Spasitelj čitavog ljudskog roda te također i onaj koji ga ne poznaje ako se spašava, spašava se zahvaljujući njemu i njegovoj otkupiteljskoj smrti. Drugo, oni koji ne pripadaju Crkvi, objektivno su usmjereni na nju, čine dio one šire Crkve koja je poznata samo Bogu.
Kao što vidimo u evanđeoskom odlomku čini se da Isus od tih osoba „izvana“ traži samo dvije stvari, da ne budu protiv njega, da se ne bore protiv vjere i njenih vrednota, dakle da se voljom ne protive Bogu. Prema tome ako već nisu sposobni služiti Bogu i voljeti ga, neka barem služe i vole njegovu sliku koja je čovjek, osobito onaj siromašan.
Sada kada smo objasnili nauk, moramo ispraviti i nešto drugo, a to je naš unutarnji stav, tj. psihologiju nas vjernika. Možemo razumjeti, ali se ne možemo složiti sa žaljenjem određenih vjernika koji gledaju kako pada svaki privilegij ekskluzivno vezan za vlastitu vjeru u Krista i pripadnost Crkvi: „Čemu dakle da budemo dobri kršćani…?“ Moramo se naprotiv razveseliti pred tim novim otvaranjem katoličke teologije. Trebamo znati da i naša braća izvan imaju također mogućnost da se spase: ima li nešto što više oslobađa i potvrđuje bolje bezgraničnu Božju darežljivost i njegovu volju „da svi ljudi budu spašeni“? Moramo usvojiti Mojsijevu želju donesenu u prvom čitanju ove nedjelje: „Kad bi Bog barem na sve htio izliti svoga Duha!“.
Trebamo li zbog toga pustiti svakoga na miru u njegovom uvjerenju i prestati poticati na vjeru u Krista, budući da se može spasiti i na druge načine? Sigurno ne. Samo bismo trebali više naglašavati pozitivne motive, a ne one negativne. Onaj negativan je: „Vjerujte u Isusa, jer tko ne vjeruje u njega bit će osuđen zauvijek“, pozitivan motiv je: „Vjerujte u Isusa, jer je predivno vjerovati u njega, poznavati ga, imati ga uz sebe kao Spasitelja u životu i smrti“.
Ono što potiče na neprijateljski stav prema onima izvana i ono što često brine vjernike i nas svećenike kao što brine Ivana i druge učenike i Jozuu u prvom čitanju nije izlječenje bolesnih i oslobođenje od zloduha, nego vlastita grupa, vlastita institucija ili bolje vlastiti interesi, vlastita moć zagarantirana u grupi ili u instituciji. To nije Isusova misao, zato i ne prihvaća da učenici zabranjuju djelovanje u njegovo ime i onome izvana.
Bog kida sve sheme i nazočan je tamo gdje je ljubav, dobrota, mir i milosrđe. Bilo bi zaista tužno ograničiti čudesnu snagu i milosrđe Božje prema mjeri naših shema i naših logika. Ne kaže li Isus: „vjetar puše gdje hoće i čuješ mu glas, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide“. Božji Duh zaista je velik i bez granica. Blaženi mi ako ga znamo prepoznati i prihvatiti.