Početak školske godine

Godine se uvijek iznova završavaju i iznova počinju. Svaka godina, koju nam daruje Gospodin Bog, i koju kalendar naziva novim brojem, donosi nam proljeće, ljeto, jesen i zimu. Stari pisci godine su obilježavali kao «godine Gospodnje». Oni su znali da su nove godine dar od Boga. I nama je Gospodin darovao još jednu novu školsku i vjeronaučnu godinu. Ovih dana mnogi su učenici sjeli u školske klupe i počeli opet nanovo učiti. Po našim župama započela je nova vjeronaučna godina. Mnogi vjeroučenici su se okupili oko svojih vjeroučitelja, da bi im oni pomogli što bolje upoznati Isusa Krista, Spasitelja ljudi. Zato bi bilo zanimljivo čuti što bi nam dragi Bog poručio kad bismo ga intervjuirali:
«Ti bi me, dakle, htio intervjuirati?» upita Bog. «Ako imaš vremena», rekoh. Bog se nasmiješi. «Moje je vrijeme vječnost. Što si me želio pitati?» «Što te najviše iznenađuje kod ljudi?» Bog odgovori: «Iznenađuje me što s tjeskobom misle na budućnost i tako zaboravljaju sadašnjost. Tako ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Iznenađuje me što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umru kao da nikada nisu živjeli. Iznenađuje me što troše zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje.» Bog uze moju ruku u svoju. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah: «Kao roditelj, koje bi životne pouke dao svojoj djeci?» Osmjehujući se, Bog odgovori: «Da nauče kako ne mogu druge natjerati da ih vole. Mogu samo dopustiti da ih se voli. Da nauče kako nije najvrjednije u životu ono što imaju, nego tko su. Da nauče kako nije dobro uspoređivati se s drugima. Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se zadaju duboke rane ljubljenoj osobi, a onda su potrebne godine da se one zaliječe. Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje. Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati. I na kraju da nauče da sam ja tu uvijek uz njih i da mogu na mene računati». «Hvala Ti dobri Oče što si pristao na ovaj razgovor» – rekoh na kraju. «Hvala tebi što si mi dao mogućnost da priopćim ove važne stvari za vaš ljudski život»! – odgovori uz smiješak Bog.