Uz liturgijska čitanja 25. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Karlo Šimek

„On sjede dozove dvanaestoricu i reče im: Ako tko od vas želi biti prvi, neka bude posljednji od svih i svima poslužitelj.“Moglo bi se možda pomisliti da Isus ovim riječima osuđuje želju za izvrsnošću, želju da se učine velike stvari u životu, da se da najbolje od sebe, a privilegira mlitavost, duh odricanja i nemarne. Tako je mislio i filozof Friderich Nietzsche. Osjećao je snažnu obavezu da se bori protiv kršćanstva, prema njemu krivca koji je u svijet uveo „rak“ poniznosti i odricanja. U svojem djelu „Tako je govorio Zaratustra“, on ovoj evanđeoskoj vrijednosti suprotstavlja „volju za moću“ koju utjelovljuje „nadčovjek“, čovjek koji se želi uzdići, a ne poniziti.
Moguće je da su kršćani koji puta loše interpretirali Kristovu misao i dali povod krivom razmišljanju. Ali to sigurno nije to, što želi reći evanđelje. „Ako netko želi biti prvi…“ dakle moguće je da se želi biti prvi, nije zabranjeno, nije grijeh. Isus ne samo da tim riječima ne zabranjuje želju da se bude prvi, nego ju još potiče. Samo što otkriva novi i različiti put za ostvarenje te želje: ne na račun drugih, nego u korist drugih. Doista dodaje: „Tko hoće biti prvi, neka bude posljednji od svih i svima poslužitelj“.
Koji su plodovi jednog i drugog načina da se bude prvi? Volja za moću dovodi do situacije u kojoj jedan vlada, a drugi služe, jedan se drži sretnim, a drugi nesretnima, proizlazi samo jedan pobjednik, svi ostali su gubitnici, jedan vlada, a drugi su pokorni.
Znamo s kojim rezultatima je ovaj ideal nadčovjeka ostvario Hitler. Ne radi se samo o nacizmu, gotovo sva zla čovječanstva proizlaze iz tog korijena. U drugom čitanju ove nedjelje Sv. Jakov postavlja tužno i vječno pitanje: „Odakle dolaze ratovi?“ Isus u evanđelju daje nam odgovor, iz želje za prevlašću! Prevlašću i nadmoću jednog naroda nad drugim, jedne rase nad drugom, jedne stranke nad drugom, jednog spola nad drugim, jedne religije nad drugom…
U služenju naprotiv, svi imaju koristi od veličine jednoga. Tko je velik u služenju, zapravo je velik i čini druge velikima čak štoviše svojim uzdizanjem nad druge uzdiže i druge sa sobom.
Ostaje samo jedna dvojba. Što misliti o antagonizmu u sportu i u tržišnoj konkurenciji? Jesu li i te stvari osuđene Kristovim riječima. Nisu kada se kreću unutar određenih granica, sportske i tržišne korektnosti, te su stvari dobre, služe za povećanje nivoa sportskih dostignuća i sniženje cijena na tržištu. Indirektno služe općem dobru. Isusov poziv biti posljednji sigurno se ne može primijeniti na biciklističke utrke ili utrke formule jedan.
Upravo sport nam služi da osvijetlimo granicu te veličine s obzirom na služenje. „Na utrkama na stadionu svi doduše trče, ali samo jedan prima nagradu“ kaže Sv. Pavao (1 Kor 9,24). Dosta je prisjetiti se što se zbiva na završetku jednog finala na trci od 100 metara: pobjednik slavi, okružen je fotografima i trijumfira, svi ostali se udaljavaju tužni i poniženi. „Svi trče, ali samo jedan prima nagradu“.
Sv. Pavao izvlači iz atletskih natjecanja jedno pozitivno učenje: „Svaki atleta je na sve spreman, sve trpi, sve izdržava. Ono što oni rade za propadljivi vijenac, ne trebamo li to i mi raditi da primimo od Boga nepropadljivi vijenac vječnoga života?“. Krenimo dakle na taj novi put koji nam je pokazao Krist i budimo prvi.