O ustanovljenju Družbe kćeri milosrđa samostanskog reda svetoga Franje, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj i po svijetu za slušatelje našeg radija govori sestra Emila Barbarić, vrhovna glavarica

Blato na otoku Korčuli početkom dvadesetoga stoljeća svojim je životom i djelom bitno obilježila Marija Petković. Dobrostojeća obitelj uglednoga mještanina Antuna Petkovića bila je blagoslovljena brojnom djecom, velikim posjedom ali i dubokom vjerom. Marija, šesto dijete svojih roditelja Antuna i Marije, u svome domu podjednako je upijala potrebu rada i molitve. Njezin će cijeli život biti natopljen tim dvjema sastavnicama koje je ona živjela do uzornosti. Između desetero djece u obitelji ona je uvijek bila boležljiva i slaba, pa su je svi rado pazili i obasipali ljubavlju i nježnošću. Još odmalena imala je osjetljivo srca za potrebe drugih. Uvijek je uspijevala štogod priskrbiti i odnijeti susjedima u potrebi. S djecom se rado družila, pogotovo onima siromašnijima i poučavala ih u školskom gradivu, vjeronauku i drugim predmetima. Već odmalena znala je vrlo dobro organizirati svoje vrijeme i korisno ga upotrijebiti. U svojoj četrnaestoj godini zavjetovala se na vječnu čistoću, čime je sama izabrala Isusa za svoga Zaručnika i time se odlučila život provesti u molitvi i pomaganju slabima i nemoćnima. Živjela je u skladu sa svojim vremenom i prepoznavala gdje je i što potrebno poduzeti. U župi je sudjelovala u radu i vođenju nekoliko katoličkih društava. Njezin je rad osobito pratio i poticao dubrovački biskup dr. Josip Marcelić koji je često navraćao u njezinu roditeljsku kuću. Uvidio je da u toj aktivnoj djevojci Duh Božji oblikuje osobite darove i da je usmjerava na put velikih djela. Slutio je da ona u svojem predanju Bogu i služenju bližnjemu ide znatno ispred svoga vremena.
Izvanjske su se okolnosti, prije svega političke, tako sručile da je Blato po završetku Prvoga svjetskoga rata ostalo bez talijanskih redovnica koje su se brinule za sirotinju. Bijeda mjesta se u to vrijeme iz dana u dan povećavala, dijelom zbog rata, a dijelom zbog propasti privrede što je pojačalo iseljavanje, a mnoge obitelji ostavilo bez hranitelja. Siročadi, siromašnih i bolesnih, pogotovu starijih i napuštenih bilo je napretek. Sve je to vapilo za pomoći, barem onoliko koliko se prije davalo u pučkoj kuhinji i sirotištu.
Dubrovački je biskup prepoznao trenutak i uvidio da je došlo vrijeme za Marijin iskorak iz obitelji i obiteljskoga blagostanja u posvemašnje predanje Bogu i službi bližnjemu. Godine 1920., Marija je pod biskupovim vodstvom i uz njegovu potporu utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa, i dobila ime Marija Propetoga Isusa. Djelo je započela s pet svojih prijateljica s kojima je otprije surađivala u župnom apostolatu. Zbog njezina svjedočkog života pronalazili su je ne samo potrebiti i nevoljnici, nego i mnoge djevojke koje su htjele slijediti Marijin primjer i poduprijeti to Božje djelo. Prosila je po Slavoniji i Vojvodini; pisala je na brojne crkvene i državne adrese moleći za pomoć. Nije ostajala neuslišana. Znala je da se bori za preživljavanje Božjih sirotana i ništa joj nije bilo teško ni nemoguće napraviti, samo da se izbori za potrebite. Vjerovala je čvrsto da Bog sve vodi i upravlja i da će on pravovremeno providjeti za svaku potrebu njezinih siromaha.
Na tom pohodu susrela je mnoge koji su joj pomogli, i ispred gradskih vlasti, nakon čega su sami Mariji ponudili da u Subotici preuzme rad u gradskom sirotištu Kolevka. Ona sa svojim sestrama preuzima skrb za stotinjak siromašne djece 1923. godine, nakon čega započinje gradnju samostana za sestre i odgojni zavod za djecu i djevojke u župi sv. Roka. Bila je to druga kuća u vlasništvu Družbe koja je iz dana u dan dobivala nove članice. Marija se odaziva i na poziv da svoje sestre pošalje u Latinsku Ameriku. Prva skupina od sedam sestara došla je u Argentinu u proljeće 1936. godine, a s četvrtom skupinom 1940. godine zaputila se i Marija u kanonski pohod. Drugi svjetski rat zapriječio je njezin povratak, tako da je punih 12 godina ostala u misijskome radu gdje je utemeljila mnoga nova polja rada Družbe, a među njima i odgojne kuće u Argentini i Paragvaju. Nesumnjivo je i u njezinu radu bilo posijano sjeme po kojem danas Družba s oko 400 članica više od polovice broji upravo iz zemalja Latinske Amerike.
Marija se vraća u Europu 1952. godine i to u Rim gdje kupuje kuću i utemeljuje Vrhovnu upravu tada već međunarodne Družbe. Godine 1956., Družba je postala papinskoga prava. Zbog moždanoga udara ostala je poluuzeta.. Bolest ju nije spriječila da 1959. godine posjeti sestre u domovini, i pohodi svaku kuću gdje su one djelovale. Bio je to ujedno jedini njezin pohod Domovini nakon povratka iz misija.
Marija je uvijek rado i iscrpno poučavala svoje sestre začuđujućom dubinom i širinom. Njezina je pisana ostavština vrlo opsežna i daje temeljit uvid u njezinu osobu i značaj, što je osobito dobro poslužilo o njezinu procesu za proglašenje blaženom. Živo se zauzimala za oživljavanje otajstva Presvetoga Trojstva u Crkvi, i to ponajviše za oživljavanje ljubavi i pobožnost prema Nebeskom Ocu.
Umrla je na glasu svetosti, 9. srpnja 1966. godine u Rimu i pokopana je na rimskom groblju Campo Verano. Svojim izvanrednim krepostima, naravnim i nadnaravnim darovima u služenju čovjeku, postala je znak žive Božje nazočnosti u svijetu. Stoga je 28. veljače 1989. godine otvoren u Rimu, biskupijski postupak za njezino proglašenje svetom. Zemni ostaci su 21. studenoga 1998. godine preneseni iz Rima u Blato. Proglasio ju je blaženom, Papa Ivan Pavao II, sada već Sluga Božji, na svom 100. pastirskome putovanju, a trećem pohodu Hrvatskoj učinio u Dubrovniku, 6. lipnja 2003. godine. Bio je to dar ne samo Hrvatskoj Crkvi nego i svim onim mjesnim Crkvama gdje djeluju Kćeri Milosrđa; u zemljama Južne i Sjeverne Amerike, u Sloveniji, Vojvodini, Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj.
U iščekivanju beatifikacije, potpomognute darovateljima i podupirateljima iz Domovine i inozemstva, njezine su duhovne kćeri izgradile svetišta u Kući matici u Blatu. Svetište nudi vjernicima i posjetiteljima ugodno boravište u ozračju Marijine vjere i njezina predanja Bogu, u djelu koje je on po njoj ostvario. Marija se usudila povjerovati Bogu i time se uzdigla iz običajnosti i prosječnosti ljudske mlakosti i neodlučnosti i zaživjela život potpunoga predanja Bogu i čovjeku. Njoj ništa nije bilo nemoguće. Zahvale za Marijin zagovor kao i preporuke u njezin zagovor koje Kćeri Milosrđa neprestano dobivaju, svjedoče da i danas ima onih koji su spremni povjerovati Bogu i osloniti se na njegovu Providnost i da sveci i blaženici upravo tu mogu biti posrednici i uzori. Ona je dopustila Bogu da je upotrijebi u onim okolnostima u kojima je živjela.
Okolnosti u kojima mi danas živimo nisu ni teže ni lakše od onih njezinih. Ona uistinu nije proigrala milosti koje joj je Bog povjerio. Na nama je danas da se mi izdignemo iz naše uhodanosti, zgrabimo našu šansu da nas Bog upregne u svoje pothvate i da dosegnemo to blaženstvo koje je Marija Propetoga Isusa posve dosegnula! Budemo li htjeli, u njoj imamo prethodnicu i saveznicu. Ona nam neće uskratiti zagovor, kao što nikome nije uskratila pomoć, pa ni onda kad ništa nije mogla dati ili učiniti, saslušala je, ohrabrila, utješila i u Božje ime blagoslovila.
Duhovne kćeri blažene Marije Propetog dvomjesečno izdaju glasilo svetišta, Tebi Majko, kako bi se vjerničkoj javnosti što više približio lik ove hrvatske blaženice te ujedno podastro uvid u sva događanja prošlosti i budućnosti vezanih uz njezin život, djelo, beatifikaciju i ako Bog da kanonizaciju.