Uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa o Kristovu križu kao simbolu našega spasenja razmišlja
otac Božidar Nagy: Običaj je u kršćanskim narodima da se u svečanim prigodama,
značajnijim obljetnicama ili u spomen važnih zbivanja podižu materijalna spomen obilježja
na te događaje ili obljetnice. Veoma su često to križevi koji najbolje odgovaraju
takvim događanjima. Ako vas put nanese u mali bosanski gradić Vareš, koji se nalazi
među visokim brdima sjeverno od Sarajeva, na kraju gradića naići ćete na groblje.
Na ulazu u groblje stoji poveliki križ. Nije spomenik ni obilježje ničijega groba
nego je podignut za jednu posebnu zgodu i veliku obljetnicu. Kad sam prvi puta vidio
taj križ prigodom moga posjeta tome gradiću davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća
odmah je privukao moju pozornost. Podno Isusova raspetog tijela koje je načinjeno
od željeza, stoji jedna povelika pločica od lijevanog željeza s nekim natpisom. Kad
sam ju ugledao približio sam se da mogu pročitati što to piše na toj ploči. Pročitah
i ostadoh pod dubokim dojmom. Natpis glasi: U OVOM + JE ZNAKU KRIŽA POBJEDA
BRATJO. NATRAG, NATRAG K ISUSU KRISTU U NOVI VIJEK 1901. SVAKO KOLJENO NEKA SE KRIŽU
POKLONI. OVAJ SPOMEN STAVIŠE MILOMU ISUSU KRISTU RADNICI ŽELJEZARE VAREŠKE 1900. U
tišini sam se zaustavio pred tim tekstom i pred križem koji je toga časa preda mnom
zadobio još veće značenje osim onoga temeljnoga, spomena na Isusovu muku i smrt. Najprije
osjetih divljenje i poštovanje pred tim križem - spomenikom i njegovim natpisom, ali
još više pred onima koji ga podigoše od kojih većina počiva upravo na ovome groblju;
divna je to ispovijest i svjedočanstvo vjere hrvatskih radnika katolika iz Bosne na
prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Između redaka jasno možemo pročitati što nam ti pobožni
bosanski radnici poručuju na početku sada već završenog XX. stoljeća: najvrjednije
što se prenosi iz jednog stoljeća u drugo nisu ni materijalna ni kulturna dobra, premda
im nitko ne poriče važnost; nisu niti dostignuća tehnike, niti manifesti ove ili one
stranke, dapače nije niti borba za radnička prava, premda su ti radnici živjeli sigurno
u daleko težim uvjetima nego današnji. Sve to ustupa mjesto onome najvažnijem i najvrednijem,
a to je Isus Krist raspeti i uskrsli i njegov križ kao simbol kršćanske vjere i znak
nade i konačne pobjede i pravde. Kako je morala biti duboka vjera tih vareških radnika
kojoj su željeli podići i ovakav materijalni spomenik da bude svjedočanstvo i ohrabrenje
njihovim sinovima i unucima i svima koji ga budu vidjeli i pred njim se zaustavili
čitajući taj tekst što su nam ga ovako lijepo ostavili kao svjedočanstvo svoje vjere.
Prošlo je od tada više od stotinu godina, cijelo jedno stoljeće. Prohujala su
nad tim križem tri rata, dva svjetska i posljednji domovinski. Smijenilo se kroz tih
stotinu godinu čak pet raznih državnih uređenja, ali je križ ostao i stoji i danas
i ponosno svjedoči o vjeri hrvatskih katolika iz Bosne. Svi oni koji ga podigoše nisu
više na ovoj zemlji. Postigli su cilj svoje vjere u ono što je križ naviještao i u
što su oni čvrsto vjerovali. Ali je nakon njih križ ostao nama kao materijalni i duhovni
dokaz dragocjene baštine da svjedoči i potiče nas što je ono što trebamo ljubomorno
čuvati, čega se ne smijemo odreći i što trebamo predavati budućim naraštajima kao
najveće blago što su nam naši pređi predali u baštinu a to je sveta kršćanska vjera
kako je propovijeda i naučava Katolička Crkva. I na kraju poslušajmo još jednom taj
sada već povijesni natpis-svjedočanstvo vjere hrvatskih katolika iz Bosne iz Vareša
s početka 20. stoljeća: U OVOM + JE ZNAKU KRIŽA POBJEDA BRATJO. NATRAG, NATRAG
K ISUSU KRISTU U NOVI VIJEK 1901. SVAKO KOLJENO NEKA SE KRIŽU POKLONI. OVAJ SPOMEN
STAVIŠE MILOMU ISUSU KRISTU RADNICI ŽELJEZARE VAREŠKE 1900.godine.