U iščekivanju Posebne sinode za Afriku

Afrika može za ostatak svijeta postati uzor što se tiče miroljubiva suživota i dijalog među religijama, naročito s islamom – istaknuo je u intervjuu za vatikanski dnevnik 'Osservatore Romano' msgr. Chidi Denis Isizoh, član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, govoreći o temama o kojima će se raspravljati na Posebnoj sinodi za Afriku u listopadu u Vatikanu. Msgr. Isizoh, podrijetlom Nigerijac, pojasnio je u vatikanskome dnevniku kako se dijalog između religija svakodnevno živi u Africi, u svim sredinama i na svim razinama, te da samo u nekim državama postoje sukobi. On tvrdi da kršćani, animisti i muslimani u većini krajeva žive i rade zajedno. Religija u Africi – pojasnio je – nije nešto odvojeno od drugih životnih zanimanja. Ona je životni kalup. Dijalog se temelji na životu i suradnji, u kojoj svaka osoba očituje ideale svoje religije: dobrotu, poštenje, očitovanje brižljivosti prema onome tko je u teškoći, ulaganje novca i sposobnosti u opće dobro kraja, sudjelovanje u procesu odlučivanja za napredak društva, zauzimanje u borbi protiv kriminala. Što se pak tiče islama, kazao je kako su odnosi u većini država dosta dobri, a da je sukob iznimka. Tu svijetlu stranu najvažnija obavijesna sredstva često zanemaruju– primijetio je msgr. Isizoh.
U slučajevima sukoba, političari i neke interesne skupine veoma često „manipuliraju vjerskim osjećajima kao bi postigli svoje ciljeve“. Dijalog između kršćana u zemljama subsaharske Afrike ima važnu prevagu. Afrička tradicionalna religija nudi društveno-kulturni kontekst koji je kršćanima i muslimanima prigoda da se razumiju. Taj dijalog je potreban u obrazovanju, u javnoj upravi, u borbi protiv siromaštva i za poticanje moralnosti u javnome i privatnom životu – istaknuo je msgr. Isizoh.
Govoreći pak o temi Sinode: „Crkva u Africi u službi pomirbe, pravde i mira“, rekao je kako je baština kolonijalizma najveća prepreka miru na afričkome kontinentu. Najvećim dijelom afričke države ispaštaju zbog posljedica nasumičnog ujedinjenja različitih naroda, koje obavijesna sredstva nazivaju 'plemenskim skupinama, a kolonijalizam ih je uokvirio u jednu državu. To je proizvoljno dijeljenje teritorija povod napetostima među narodima i borbi za nadzor bogatstava, što je očito u državama poput Demokratske Republike Kongo, Nigerije i Sudana. Istina je da su manje države nakon toliko godina i s manje etničkih skupina uspjele prihvatiti to prisilno ujedinjenje, ali veće države su primorane pregovarati i još dugo vremena tražiti kompromise – dodao je monsinjor ističući kako je to najveća prepreka razvoju tih država. Osim toga, primijetio je, velike su prepreke pohlepa, želja za neposrednim obogaćivanjem, korupcija i nepouzdanost političkih vođa, kao i bježanje mozgova, izazvano siromaštvom, iseljavanjem i nepismenošću, te nepravedni uvjeti međunarodne trgovine. Svi mi molimo za uspjeh Sinode za Afriku. Odabrana tema očituje kako Crkva u Africi osjeća svoju odgovornost prema kontinentu, zaključio je monsinjor. Crkva, promičući pomirbu, biva glas onih koji ga nemaju. Govori u ime potlačenih i rubnih u društvu. Ranjene osobe privodi pomirbi. A kako to činiti? To će vjerojatno biti najvažnija točka rasprave na Biskupskoj sinodi – istaknuo je monsinjor Isizoh.