O ustanovljenju, karizmi i djelovanju Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Hrvata i po cijelome svijetu za slušatelje našeg radija govori sestra Mirjam Kuštreba

O ustanovljenju, karizmi i djelovanju Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Hrvata i po cijelome svijetu za slušatelje našeg radija govori sestra Mirjam Kuštreba:
Družba Klanjateljica Krvi Kristove nastala je u burnom povijesnom razdoblju prve polovice 19. stoljeća. U tom vremenu naslućivalo se novo doba s novim društvenim uređenjem, svjetonazorima, društvenim odnosima... koji su za Crkvu bili veliki izazov i zato niču nove redovničke zajednice čija su nastojanja usmjerena k obnovi društva. Nepoučenost i neznanje su najveći izvori zla. Zato je temeljna potreba društva bilo obrazovanje. U takvoj vjerskoj, društvenoj, političkoj… stvarnosti, 1805. godine rođena je u Italiji, mjestu Vallecorsi u pokrajini Lazio na jugu Papinske Države, Marija De Mattias. Na njezin odgoj najviše je utjecao otac pričama o biblijskim junacima i vazmenom Jaganjcu, koji je prolio Krv za svakog čovjeka. Nažalost, prolijevanje krvi bilo je dio Marijine stvarnosti, što će obilježiti njezin život i duhovnost. Naime, Vallecorsa, kao i druga izdvojena i zabačena mjesta na jugu Papinske države u to vrijeme zahvaćena su pokretom hajduštva koji je nastao zbog nezadovoljstva i ratnih zbivanja za vrijeme i nakon Napoleonovog vladanja. Državne vlasti više nisu mogle nadzirati ovaj pokret, zbog čega papa Pio VII. organizira evangelizaciju tih područja i ovu službu povjerava Družbi Misionara Krvi Kristove i njezinu utemeljitelju Gašparu Del Bufalu, koji je držao misije u Vallecorsi. U njima je sudjelovala i sedamnaestogodišnja Marija, kojoj će susret s Gašparom promijeniti život.
U dobi od 29 godina, po želji biskupa, odlazi u Acuto s jasnom vizijom da želi osnovati Institut s ciljem promicanja slave božanske Krvi, posvećenja duša i rada na duhovnoj, moralnoj i socijalnoj obnovi društva. Ovu viziju ostvaruje 4. ožujka 1834., dakle prije 175 godina, osnivanjem Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Iako je Marija najviše radila s djevojčicama u školi i sa ženama na pobožnim susretima, nijedan čovjek nije bio izuzet iz interesa njezine ljubavi i apostolata. Dragi bližnji, kako ga je Marija često nazivala u svojim pismima, bio je subjekt njezina života: želi doći do svakog čovjeka jer je za svakoga Krist prolio svoju Krv. Zato je duhovno, a i materijalno, pomagala svakomu koliko je mogla, a osobito su joj bili bliski siromasi. Veliku duhovnu baštinu i saznanja o počecima širenja družbe ostavila nam je u svojim pismima biskupima, svećenicima, župnicima i sestrama, potičući ih na nesebično i predano služenje Bogu. Posebno su dragocjena njezina pisma don Giovanniju Merliniju, svom duhovnom vođi, u kojima se vide Marijini nadnaravni motivi služenja i duboke kontemplacije Krista Raspetoga – kojim je bio nadahnut sav njezin trud i zalaganje za dragog bližnjega.
Nakon skromnih početaka u Acutu sa svojim suradnicama, stižu pozivi od svećenika i općinskih vlasti za otvaranje škola. Redovito je birala najudaljenija i najsiromašnija mjesta. Do kraja života otvorit će 68 zajednica i proširiti Družbu u Englesku i Švicarsku. Naime, u isto vrijeme u Švicarskoj skupina sestara posvećenih štovanju Krvi Kristove, koje su pod pritiskom Bizmarkovog progona došle iz Njemačke, zatražile su Mariju De Mattias pripojenje talijanskoj zajednici, što je rado prihvaćeno. No, zbog žestokih progona morale su potražiti novo polje rada.
Sestra Hermina Gantert traži dopuštenje od Vrhovne poglavarice Marije De Mattias i na poticaj trapista o. Frazna Pfannera, dolaze 7. listopada 1879. u predgrađe Banja Luke, gdje su se nastanile u turskom čardaku, preuređenom u samostan Nazaret i tim danom otpočele život buduće Regije Zagreb. Suočavaju se s brojnim problemima i osiguravanjem osnovnih uvjeta za život. Krče zemlju, ali odmah počinju i s apostolskim djelovanjem. Ubrzo osnivaju prve zajednice u okolici Nazareta: samostan Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu (1885.), Marija Pomoćnica u Banja Luci (1887.), Sveta Obitelj u Novoj Topoli (1888.) i druge. To su većinom bila mjesta s doseljenim njemačkim stanovništvom u kojima sestre otvaraju škole, vrtiće, sirotišta i konvikte, u koje primaju i djecu drugih narodnosti i vjeroispovijesti. Glavni apostolat sestara bile su škole i vrtići. U školama uz redovitu nastavu i vjerski odgoj organiziraju priredbe, satove glazbe i ručnog rada.
Kako su većina sestara bile učiteljice, zbog potrebe njihovog školovanja, sestre 1933. dolaze u Zagreb. Na poklonjenom imanju, tada još u predgrađu Zagreba, 1934. otvaraju zajednicu na Miramarskoj cesti 100 gdje vode zabavište za radničku djecu.
Provincija svoj procvat doživljava pred II. svjetski rat: broji preko 500 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Hrvatskoj i Bosni. Nakon rata nastalo je vrijeme velikog siromaštva i privikavanja na nove okolnosti, a mnoge sestre moraju ostaviti odijelo i raditi u državnim službama. Sve je doprinijelo naglom smanjenju broja članica. Sestre je osobito pogodio gubitak samostana Nazaret 1949. Nakon potresa u Banja Luci 1969. izgrađen je današnji Novi Nazaret. Provincijalna uprava 1961. seli u Zagreb na Tuškanac i otada službeni naziv glasi Provincija Zagreb, odnosno danas Regija Zagreb. Na poziv hrvatskih svećenika 1963. sestre odlaze u Australiju, a zbog financijske situacije preuzimaju rad u socijalnim centrima i umirovljeničkim domovima u Njemačkoj i Austriji. Krajem sedamdesetih sestre se nastoje vratiti izvornoj karizmi - radu s djevojkama i ženama organiziranjem duhovnih obnova, te osnivanjem molitvenih zajednica Krvi Kristove kako bi među laicima širile duhovnost Krvi Kristove.
Provincija je nakon kriznih ratnih godina ponovno učvrstila i proširila svoje djelovanje. Međutim, nove ratne prilike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. donijele su nove poteškoće: sestre su iznova ostale bez svojih kuća, protjerane s drevnih ognjišta, a smještaj su našle nedaleko Ivanca. Iako je većina sestara morala otići, dio njih je za vrijeme rata ostao u Banja Luci i Bihaću s narodom, a bilo je i velikodušnih koje su pratile narod u izbjeglištvo. Samostani u Bosni vraćeni su poslije 2000. i odmah počinje njihova obnova i prenamjena, jer većina katolika je iseljena, pa se u tim samostanima otvaraju nova apostolska djela potrebna suvremenom društvu: Centar za odvikavanje od ovisnosti 'Marjanovac' u Bosanskom Aleksandrovcu i višenamjenski Centar 'Svete Obitelji' u Novoj Topoli, a najnoviji odgovor na potrebe ranjenog čovjeka u duhu karizme je Dom za starije osobe 'Dragi bližnji' u Okučanima. Ovim oblikom rada svakoj osobi želimo pomoći da prvenstveno upozna i živi svoje ljudsko dostojanstvo koje ima izvor u Bogu. Naše aktivnosti za davanje odgovora na poziv Utemeljiteljice za uspostavu „onog lijepog poretka stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom Krvlju“ (sv. Marija De Mattias, 1838.) usredotočile su se na pastoralni rad u župama, rad u školama, bolnicama, vrtićima, socijalnim centrima i drugo.
Danas Družbu Klanjateljica Krvi Kristove čini 1560 sestara, 33 novakinje, 21 postulantica, koje su nazočne na svim kontinentima. Organizirana je u Kontinentalna područja, Regije, Osnutke i Misije. Generalna uprava Družbe nalazi se u Rimu. Regija Zagreb pripada Srednjoeuropskom kontinentalnom području. Centar se nalazi u Zagrebu na Tuškancu. U Regiji su 183 sestre, 1 novakinja, 1 postulantica i 2 pripravnice. Teritorijalno se prostire na području 7 država: Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji i Italiji u 39 zajednica, u kojima sestre nastoje vjerno živjeti proročku riječ Utemeljiteljice: U ovom Institutu svatko će naći pomoć i to za sva vremena! Papa Pio XII. proglasio je Mariju De Mattias blaženom 1. listopada 1950., a svetom papa Ivan Pavao II., 18. svibnja 2003. i predstavio je cijeloj Crkvi kao model življenja kršćanskog i posvećenog života, nazvavši je gorljivom mističarkom i zanosnom ženom akcije, koja je na području odgoja i evangelizacije otvorila nove putove nazočnosti žene u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.