Uz liturgijska čitanja 20. Nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Krunoslav Novak

Iako čovjek današnjeg vremena ima tolike mogućnosti komunikacije, često se osjeća osamljen, proživljava iskustvo otuđenosti, proživljava iskustvo krize pripadnosti drugim ljudima bilo na formalnoj ili neformalnoj razini. Čovjek je stvoren kao biće odnosa i ostvaruje se u susretu s drugim čovjekom. Zbog užurbanog ritma života, nerijetko će staviti na margine upravo tu potrebu vlastitog ostvarivanja u izgradnji odnosa s Bogom i drugim ljudima.
Na XX. nedjelju kroz godinu Crkva pred nas stavlja riječi sv. Pavla iz poslanice Efežanima: "Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!" (Ef 5,15-17) Ovom preporukom Pavao nas opominje da je život previše vrijedan da bismo ga potratili. Život koji nam je darovan u danima koje živimo pruža nam neponovljive prilike da prepoznajemo Božju prisutnost i da mu dopuštamo da po nama djeluje. Imajmo zato na umu da Bog koji nas ljubi svojih ne ostavlja, nego je Emanuel – Bog s nama.
Vjerujemo da je naš život hod prema vječnosti koju zavrjeđujemo sada, otvorenošću za Boga i njegovu riječ, svojim djelima, svojim kajanjem za grijehe i svojom ljubavlju prema Bogu koju pokazujemo u odnosu prema bližnjima. Isus nam obećava spasenje i riječima koje čitamo u Ivanovom evanđelju daje nam naputak kako ćemo postići život vječni. "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." (Iv 6,54-56)Isus nas poziva da blagujemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv. Pozvati nekoga na blagovanje u svim kulturama simbolizira prisnost i poziv na izgradnju zajedništva. Kada priređujemo slavlje te pozivamo rođake i prijatelje da se raduju zajedno s nama, to činimo najčešće uz blagovanje za stolom. Takvi neposredni susreti daju nam priliku da susretnemo drugoga čovjeka. Vrijeme koje u takvim prilikama posvećujemo drugima nije nužno vezano uz naše svakodnevne preokupacije ili poslove. Ono nam je prilika da ga upotrijebimo za upoznavanje, za radost, za susret – za zajedništvo.
Pozivom da blagujemo njegovo tijelo i krv, Isus nas upućuje na zajedništvo s njime oko euharistijskog stola. Euharistijsko slavlje, sveta misa, nije neko automatsko zajedništvo koje se događa samo po sebi. To ne smije biti čin koji obavljamo samo iz navike ili tradicije. Poći na svetu misu, slaviti Boga i susresti ga sa zajednicom vjernika središnji je događaj kršćanskog življenja. Kada se okupljamo na slavlje nekog događaja ili njegove obljetnice, darujemo slavljenika kao znak našeg poštovanja i prisnosti. Na kratko izlazimo iz svojih redovitih obaveza da bismo se njima opet vratili odmoreniji i radosniji. Euharistijski susret je puno više od toga. To je susret u kojem imamo priliku darovati čitavo svoje biće na oltar. Zahvalno prikazujemo Gospodinu sve dobro što smo učinili s molitvom da nas blagoslovi i podrži u dobru. Prikazujemo i darujemo mu i sve ono što nas muči i opterećuje da Gospodin oprosti i izliječi. To je slavlje koje ne završava kada odlazimo iz crkve nakon pozdrava: "Idite u miru". Ono se nastavlja u životu. Nahranjeni na stolu Božje riječi i euharistije nosimo u sebi dar koji nam je Isus obećao i nastojimo ga provoditi u život.