Sveti Dominik je cijeli život utrošio služeći naviještanju Evanđelja i ljubavi prema najslabijima

Crkva 8. kolovoza slavi liturgijski spomen svetoga Dominika, kojega je Sveti Otac tijekom podnevnoga nagovora u nedjelju, 2. kolovoza, nazvao uzorom Crkve. Utemeljitelj Reda propovjednika, poznatijih pod nazivom dominikanci, sveti Dominik, rođen je u Španjolskoj 1170. godine. Nakon što je cijeli život utrošio služeći naviještanju Evanđelja i ljubavi prema najslabijima, preminuo je 1221. godine u Bologni. Već ga je 1234. godine kanonizirao Grgur IX., koji je o njemu govorio: „Poznajem čovjeka koji je u svemu i za sve nasljedovao apostolski način života“. Dominikanski red danas ima više od 600 kućâ, i više od 6000 članova.
Usta je otvarao kako bi razgovarao s Bogom u molitvi, ili kako bi govorio o Bogu – u tim riječima, prenošenima kroz stoljeća, nalazimo ključ poniznoga i izvanrednoga života svetoga Dominika. Bio je propovjednik sposoban spojiti vjeru i razum, ljubav i istinu. U mladenaštvu, dok se pripremao za teologiju, upoznao je bijedu prouzročenu stalnim ratovima i siromaštvom. Stoga je odlučio prodati sva suvišna dobra kako bi pomogao siromašnima. Osim toga, milost koju najupornije traži od Boga bila je upravo goruća ljubav.
Potreba da se Riječ Božja stavi u središte života svakoga kršćanina, koju je snažno isticao sveti Dominik, nije izgubila svoju aktualnost. Evo što je papa Benedikt XVI. rekao na otvaranju Sinode o Riječi Božjoj, 5. listopada prošle godine: „Svi osjećamo koliko je potrebno Riječ Božju staviti u središte našega života, prihvatiti Krista kao našega jedinog Otkupitelja, kao Kraljevstvo Božje u osobi, kako bismo učinili da njegovo svjetlo prosvijetli sva područja čovječanstva: od obitelji do škole, kulture, posla, slobodnoga vremena i drugih područja društva i našega života“. Riječ je to koju valja naviještati putovima svijeta. A sveti Dominik, vjeran svojemu geslu „Propovijedati i hodati“, neumorno je to činio. Nakon dva misijska putovanja u Dansku, Inocent III. ga je pozvao propovijedati među albižancima, gdje se zauzeo u suzbijanju hereze i zadobivanju što više duša.
Kao veliki Gospin štovatelj, poučava vjernike razmatrati otajstva Utjelovljenja; to su prve klice Krunice. Prolaskom godina, povećavao se broj prijatelja koji se okupljaju oko Dominika, u kojemu sazrijeva odluka da propovijedanju dade postojan i organiziran oblik. Dana 22. prosinca 1216. godine, papa Honorije III. dao je Redu propovjednika službeno odobrenje. U Dominikovu misionarskom zanosu, kao i kod njegovih sljedbenika, odjekuje imperativ koji je sveti Pavao postavio samome sebi: „Jao meni ako ne naviještam Evanđelje“. Obveza je to koja je jednako žurna i danas, kako je istaknuo papa Benedikt XVI., 5. listopada prošle godine. Postaje tako neophodno potrebno za kršćane na svim kontinentima da budu spremni odgovoriti tkogod ih pita za razloge nade koja je u njima, radosno navješćujući Riječ Božju i živeći Evanđelje bez kompromisa – rekao je Sveti Otac.
Sveti Dominik, čovjek molitve i proučavanja, snažno se zalagao za plodan dijalog između vjere i razuma. Taj je napor svoj vrhunac imao u djelu njegova duhovnog sina, svetoga Tome Akvinskoga. Nije slučajno sveti Dominik svoje redovnike poslao prije svega u Pariz i Bolognu, glavne sveučilišne centre toga doba. Ta je intuicija danas posebice nazočna u učiteljstvu Benedikta XVI.. Vjera pretpostavlja razum i usavršava ga, a razum, prosvijetljen vjerom, pronalazi snagu kako bi se uzdigao do poznavanja Boga i duhovnih stvarnosti. Ljudski razum ne gubi ništa ako se otvori sadržajima vjere; štoviše, oni zahtijevaju njegovo slobodno i svjesno prianjanje – rekao je Sveti Otac u podnevnome nagovoru 28. siječnja 2007. godine. Iscrpljen apostolskim radom i pokorama, sveti je Dominik preminuo 6. kolovoza 1221. godine u svojemu voljenom samostanu u Bologni. Svojoj braći koja su ga okruživala sinovskom odanošću i divljenjem ostavio je ovu duhovnu oporuku: „Imajte ljubavi, čuvajte poniznost, skupljajte blago svetoga siromaštva“.