Unatoč nezgodi koju je imao papa Benedikt XVI., njegov se program boravka u Valle
d'Aosti nije promijenio, te je tako u nedjelju, 19. srpnja, u mjestu Romano Canavese,
rodnome mjestu Papina državnog tajnika kardinala Tarcisia Bertonea, Sveti Otac 32.
put u ovoj godini predvodio marijansku podnevnu molitvu. U prvih sedam mjeseci
ove godine, dva puta je marijansku molitvu predvodio u inozemstvu, tijekom apostolskih
putovanja u Svetu zemlju i Afriku, te dva puta u Italiji (u Cassinu i mjestu San Giovanni
Rotondo). U prigodi tih susreta s vjernicima i cijelim svijetom – putem televizije
i radija, papa Benedikt XVI. je obično razmišljao o liturgijskoj svetkovini toga dana,
ili o nekom odlomku iz Evanđelja, a više je puta iznio i svoja razmišljanja o najžurnijim
pitanjima, velikim aktualnim temama, kao što je, primjerice, njegova posljednja enciklika
'Caritas in Veritate', ili pak Svećenička godina i Godina svetoga Pavla. U podnevnim
je nagovorima u prvoj polovici ove godine Sveti Otac uputio više apela za mir i pomirenje
u Hondurasu, Šri Lanki i Demokratskoj Republici Kongo. Tri puta je uputio apel za
mir i dijalog među sukobljenim stranama u slučaju dugoga bliskoistočnog sukoba, dok
su se drugi Papini apeli odnosili na rasizam u okviru Međunarodne konferencije poznate
pod nazivom 'Durban 2', zatim na djecu, žrtve nasilja (posebice u Africi), te na djecu-vojnike
u okviru humanitarnoga djelovanja Međunarodnoga crvenog križa. Marijanska molitva
Anđeoskoga pozdravljenja sadašnji je izraz poprimila oko XVI. stoljeća. U davnim je
vremenima bila poznata, iako u različitim oblicima, kao „Molitva za mir“. Valja podsjetiti
kako je, u svakom slučaju, molitva Anđeoskoga pozdravljenja od samoga početka bila
marijanska molitva, i to isključivo večernja. Poslije se počelo moliti ju i ujutro,
te na posljetku u podne. Prema nekim predajama - koje, međutim, nisu potvrđene u nijednom
pouzdanom dokumentu – čini se da molitva Angelusa potječe od pape Urbana II., koji
je bio papa između 1088. i 1099. godine, i koji je, prema predaji, na Saboru u Clermontu
preporučio tu molitvu kako bi se od Presvete Djevice izmolile milosti za Križarske
pohode. Neki pak znanstvenici zasluge za Angelus pripisuju Grguru IX. (papi između
1227. i 1241. godine). Ta teza ima brojna uporišta, pa i arheološke naravi, i to ponajviše
u Njemačkoj. U svakom slučaju, prvo sigurno spominjanje večernje molitve Anđeoskoga
pozdravljenja nalazi se u spisima Općega kapitula Reda Manje braće u Pisi, iz 1263.
godine. Svi se znanstvenici slažu, bez mogućnosti pogreške, da večernja molitva
Angelusa potječe s početka XIV. stoljeća. U Madžarskoj, biskupi u jednome dokumentu
iz 1307. godine, preporučuju vjernicima da navečer, kada čuju zvonjavu, izmole tri
Zdravomarije. I u Frankfurtu su fratri, 1317. godine, znak zvona kao poziv na marijansku
molitvu prilagodili za večer. A u Statutima grada Lucerna bilo je zabranjeno plesati
poslije večernje molitve Zdravo Marijo. U Rimu je taj pobožni običaj uveo Ivan XXII.
(papa između 1313. i 1334. godine), a on se vrlo brzo proširio u Italiji i cijeloj
Europi, i to bez točno određenih pravila, te se stoga ta molitva molila u različitim
vremenima. U Engleskoj su zvona pozivala u 18 sati, a u Parizu, primjerice, sve to
XV. stoljeća, u 21 sat. U jednome dokumentu iz Parme, najstarijem koji je sačuvan
do naših dana, stoji da je 1317. godine uveden običaj zvonjave zvona tri puta ujutro,
te da je biskup naredio vjernicima da na taj zvuk izmole tri Očenaša i tri Zdravomarije.
Slična su svjedočanstva i dokumenti bezbrojni, i svi se slažu da je oko polovice XV.
stoljeća i jutarnja molitva Anđeoskoga pozdravljenja postala uobičajena u cijeloj
Europi. Podnevna je molitva pak bila uvedena puno kasnije, a čini se da svoje početke
ima u Francuskoj. U Italiji je podnevni Angelus uveden u Imoli 1506. godine, a o tomu
piše sveti Karlo Boromejski u svojim „Uputama za propovjednike“. U Engleskoj je podnevna
molitva uvedena tijekom papinstva Siksta V. (između 1471. i 1484. godine), i to na
zahtjev kraljice Elizabete, žene Henrika VII.. U Njemačku je podnevni Angelus došao
kasnije, jer su protestanti optuživali katolike za „pretjerano štovanje“ Marije. Trostruki
svakodnevni poziv zvonâ na marijansku molitvu potpuno se proširio tek u pontifikatu
Benedikta XIII. (između 1724. i 1730. godine), kada je također u cijeloj Crkvi prihvaćena
jedinstvena formula molitve Anđeoskoga pozdravljenja, ovakva kakva je danas, i kakva
je opće priznata. Molitva Anđeoskoga pozdravljenja - odnosno Kraljice neba, u vremenu
između Uskrsa i Duhova - danas se u svijetu, naravno, odmah povezuje s Papom i nedjeljnim
susretom s njegovim učiteljstvom, kada se on u podne – u Rimu ili u Castel Gandolfu,
pojavi na prozoru Apostolske palače.