Uz liturgijska čitanja 14. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić
Današnje nam evanđelje jasno kaže kako čovjek može biti slijep i kada ima oba oka
zdrava. Može odbiti Boga, njegovu riječ, istinu, ljubav, ruku...Nikakvi dokazi ni
čudesa ne mogu ga prisiliti da prihvati Boga – vjeru u Boga, ako on to ne želi sam.
Čovjek često do svoga uma i srca Bogu zatvara put svojom ohološću, prkosom i nevjerom.
Bog mu dao slobodu da se sam odluči, da bira, a on često ne bira Boga, nego okove
svoje ograničenosti i izopačenosti. Tomu je potvrda i današnje prvo čitanje iz knjige
proroka Ezekijela. Bog šalje proroka Ezekijela svom izabranome narodu: “Sine čovječji,
šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene...Šaljem
te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovako govori Jahve Gospod!I
poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički –neka znaju da je prorok među vama“
( Ez 2,3 ). Kako čovjek ne sluša Boga i kako je „tvrdokorna pogleda i okorjela
srca“ doživio je i sam Isus Krist. Njegove riječi, potvrđene tolikim čudesnim znacima
nisu došle do duše i srca njegovoga naroda. Samo manji dio odazvao se Božjem pozivu.
Obratio se! Nije ga prihvatio ni njegov Nazaret gdje je odrastao. U gradu svoje mladosti
čitamo u Evanđelju Isus nije našao vjere ni odaziva. Evanđelje je zabilježilo njegove
riječi razočarenja i tuge: „Prorok je bez časti jedino u svome zavičaju...I čudio
se njihovoj nevjeri“ ( Mk 6, 4 ). Njegovi mještani bili su gladni i željni čuda, ali
ne Boga. Odatle njihova nevjera. Umjesto da vjeruju oni se u čudu pitaju: „Odakle
to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva li se to silna djela događaju po njegovim
rukama?...I sablažnjavahu se o njega” ( Mk 6, 3 ). Ne prihvatiše ga...Otada pa sve
do danas ovo se dogodilo mnogo puta. Isus Krist bi se i danas još više čudio našoj
nevjeri, bezboštvu današnjega vremena, današnjega čovjeka... Vjerovati i prihvatiti
Boga može samo onaj čovjek koji je svjestan svoje slabosti, svoga duhovnoga siromaštva
i grešnosti. Tko se uzda samo u svoje snage taj nema mjesta u svom životu za Boga.
Tko od sebe pravi boga – idola taj za Boga nema ni oka, ni uha, ni srca. Tko je opijen
svojim oholim sebeljubljem, taj nije gladan Božje ljubavi, niti je traži niti prima. Naš
Bog hoće da ga želimo i hoćemo. Ljubi nas nesebično i beskrajno i traži naš dar –
ljubav. Samo u ispražnjeno srce, u dušu gdje vlada velika tišina i želja za Božjim
posjetom dolazi Bog. No, rijetki su ljudi takvih želja. Današnji čovjek je umišljen
da sve zna, ima i može, da će sve probleme, sva pitanja svijeta i života riješiti
njegova ruka i njegovi strojevi, teško čuje i prima Boga. Ljudi iz svog društva
često tjeraju Boga. Odbijanje Krista često rađa mržnju na Boga i želju da bude zauvijek
pokopan. Sveti Pavao kaže: „Kad god sam slab onda sam jak“ ( 2 Kor 12, 10 ). A
on je sam znao koliko je bez Boga čovjek jak. Čovjek je jak, ako je s njim jaki Bog.
Bez njega čovjek nije samo slab nego u većini slučajeva veliko ništa.