Uz liturgijska čitanja 13. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Tomislav Zečević

U današnjem razmišljanju nad Božjom riječi, htio bih izdvojiti ono što, vjerujem, sve nas koji put zanima, zabrinjava, čak i muči, bez obzira koliko snažna bila naša vjera. Radi se o patnji, o smrti, ali ne samo o tome, već i o podrijetlu i konačnom cilju našeg postojanja. Ne samo da se pitamo tko nam daje život, nego kako smo mi i za što stvoreni, koji je smisao našeg života, rekli bismo na čiju smo sliku stvoreni?
U napasti smo, gledajući svijet u kojem se sve više ljudi ponaša kao da nema Boga, pomisliti da je čovjek stvorio samog sebe, samonikao iz ničega. Dakle, čovjek kao mjerilo samome sebi, apsolutni gospodar života kojega ima pravo oduzeti drugome, ako mu ovaj smeta na putu ostvarenja želja, ako je star i nemoćan ili kada se radi o nerođenom djetetu; neželjen, krivog spola itd. S druge strane, misli da ga ima pravo oduzeti sebi samome kad mu život dosadi ili postane previše bolan za podnijeti.
U opasnosti smo, gledajući silno zlo u vidu laži, prijevara, pljački, raznih vrsti iskorištavanja, svakodnevnih ubojstava i ratova, ali i gladi te raznih prirodnih i izazvanih katastrofa, pomisliti kako nema mjesta za istinu, poštenje, pravednost, jednakost, zajedništvo i ljubav te za u novije vrijeme sve više isticanih solidarnost, toleranciju i nesebičnu podjelu dobara između siromašnih i bogatih o čemu govori i sv. Pavao.
Usred takvog življenja čovjek nerijetko gubi vjeru jer ne vidi spasiteljsku nazočnost Kristovu koja nas može od svega toga zla osloboditi i pomoći nam da vidimo kako i u ovom svijetu postoji dobrota, jer Bog je sve stvorio na dobro pa tako i čovjeka, koliko god se on grijehom, kroz povijest nagomilanim, udaljio od Boga i priklonio Zlu. Baš iz toga prianjanja uz zlo i grijeh dolazi do patnje i smrti, dolazi do neprihvaćanja življenja po Božjoj riječi i Isusova nauka kao ostvarenja te Riječi.
Knjiga Mudrosti jasno kaže:' Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi. ' Dakle, ne samo da smo stvoreni da budemo dobri, već smo stvoreni na Božju sliku, zapravo kao sama Božja slika. Često naglašavamo da je sličnost s Bogom u našoj slobodnoj volji i razumu, ali ta sličnost se očituje uvelike u tome što smo stvoreni za vječnost. Krajem ovozemaljskog života ne prestaje naš život, već je to prolaz koji moramo prijeći kako bi se susreli s Bogom u vječnosti. Smrt, tjeskobna i teška, kakvu je danas poznajemo, ušla je u ovaj svijet s prvim grijehom naših praroditelja, Adama i Eve, koji nisu mogli odoljeti đavlovoj zavisti. I kad bi čovjek bio prepušten sam sebi i svojoj ranjenoj naravi, udaljenoj od Boga, zaista bismo mogli reći da smo osuđeni na propast. Međutim, Bog je toliko ljubio svijet i svakoga od nas da je poslao svoga Sina da nas oslobodi, da nas otkupi od grijeha, zla i smrti vječne te nas po svome sinu Isusu Kristu pomiri sa sobom i uspostavi izgubljeno zajedništvo. U evanđelju vidimo da je On već za svog zemaljskog života pobijedio i bolest i smrt. Konačna pobjeda ostvarena je na križu. On je svojom spasonosnom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio svijet, jednom zauvijek pobijedio Zloga, zvanog Sotona, Đavao, Vrag ili još prikladnije Napasnik. On je pobijedio smrt i darovao nam život vječni. Svojom patnjom dao je smisao svakoj patnji koju čovjek doživljava, od nepravde do teške bolesti.
Od nas za uzvrat traži vjeru, vjeru da je On sve to uistinu učinio, vjeru da On kao Bog i danas može činiti čuda u našem životu te konačno vjeru da nam je svojim uskrsnućem darovao život vječni i udio u zajedništvu s Bogom. Upravo je zajedništvo koje ovdje živimo u obitelji, župi i Crkvi još jedna sličnost s Bogom koji postoji kao jedna božanska narav u zajedništvu tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Kristovim uskrsnućem i nama je otvoren put do toga zajedništva. On kao Jedinorođeni sin omogućio je i nama bogosinovstvo. Adam i Eva, napastovani od Đavla, htjeli su već u ovozemaljskom životu biti kao Bog, što jednostavno po svojoj građi, svojoj naravi, bez prijelaza u drugi način postojanja ili bolje rečeno bez Božje pomoći nisu mogli biti. Nakon Isusova dolaska mi znamo da je Bog to namijenio i nama; da budemo vječni i da dijelimo božanski život, ali isto tako znamo da nam je prije napustiti ovaj svijet i iščekivati Kristov drugi dolazak kako bismo u potpunosti sve to baštinili.
Što nam je činiti? Kao što reče evanđelje, vjera nas spašava, stoga živimo svoju vjeru. Pripremimo put Gospodinu; kada dođe da nas nađe spremne, da nas izliječi i oslobodi od svakog zla i bolesti te možemo dočekati svoje uskrsnuće na život vječni. Amen!