Ekumenska molitva za žrtve putovanja prema Europi

Brojni emigranti bježe od siromaštva, gladi i ratova, njih se mora primiti a ne odbijati – ustvrdio je nadbiskup Antonio Maria Vegliò, predsjednik Papinskoga vijeća za selioce i putnike, govoreći tijekom ekumenske molitve, koja se u spomen žrtava putovanja prema Europi 25. lipnja održavala u crkvi Sveta Marija in Trastevere. Nadbiskup je govorio o ravnodušnosti bogatoga svijeta prema drami brojnih izbjeglica. Njihov prihvat stvara dosta teškoća, ali je dužan. Ne treba odvraćati pogled i zaboravljati patnju u kojoj žive cijeli narodi – ustvrdio je nadbiskup citirajući Benedikta XVI.
Na ekumenskoj molitvi sudjelovao je Dagmawi Yimer, Etiopljanin, koji je nakon godinu dana patnje stigao u Italiji, a autor je dokumentarnog filma o putovanjima nade. Govoreći o patnji emigranata u razgovoru za našu radio postaju rekao je kako ne znaju što ih čeka kada odluče napustiti svoju zemlju, ali radije se odlučujemo na put tražeći bolju budućnost nego umrijeti u bijedi kod kuće. Nitko ne može zamisliti patnje koje podnesemo prije nego stignemo do Italije. Put je težak, prizori na koje nailazimo veoma su teški, poglavito s libijskom policijom. Veći dio nas ne uspije ni prevladati te teškoće, niti može ovdje svjedočiti sve ono što je propatio – kazao je Dagmawi Yimer.
Govoreći pak o osobnome iskustvu rekao je kako je s drugima krenuo iz Etiopije. Do Sudana nismo imali problema, od Sudana su počele patnje. Zapali smo u ruke bandita jer smo se naši usred pustinje, morali smo prihvatiti njihove uvjete što se tiče novca i silovanja žena. Uspjeli smo nekako doći do Libije gdje je započela druga igra. U Libiji svaki posrednik ima svoj teritorij. Ne zna se kamo ćeš dospjeti jer među posrednicima ima libijskih policajaca. Morali smo platiti koliko su tražili i krenuti u Tripoli. U Tripoliju smo završili u zatvoru gdje su nas redovito tukli. Nakon nekoliko dana natovarili su nas u jedan kamion i odveli u šumu gdje su nas predali drugim posrednicima koji su nas vodili od jedne do druge pomorske luke. Tu se najveći dio odluči za ukrcavanje na brodove, čak i kad je olujno more, jer je bolje otići nego podnositi patnje u libijskim zatvorima – rekao je Dagmawi.
Na upit što ih potiče da idu naprijed, rekao je kako je, kada si već krenuo, jedino rješenje ići naprijed. Nema vraćanja natrag, to bi značilo riskirati život jer nisi siguran da ćeš se uspjeti vratiti. Profit i zarada posrednika je u vođenju prema Libiji, a ne u vraćanju ljudi nazad – ustvrdio je Dagmawi.