U Vatikanu je 24. lipnja završeno zasjedanje Unije djela za pomoć Istočnim crkvama
(ROACO), na kojem se raspravljalo o Crkvi u Bugarskoj i o stanju u Svetoj zemlji.
Govoreći o sadašnjem stanju katoličke zajednice u Bugarskoj u razgovoru za našu radio
postaju msgr. Christo Proykov, apostolski egzarh (metropolit) Sofije i predsjednik
Bugarske biskupske konferencije, rekao je kako je Crkva u Bugarskoj zaista malena
stvarnost. Ima nas samo 1% od osam milijuna stanovnika. Imamo tri biskupije, dvije
latinskoga obreda i jednu istočnoga. Bogu hvala, malo pomalo, nakon pedesetogodišnjeg
komunističkog razdoblja, Crkva se podiže. To je mukotrpan proces jer je komunistički
režim oduzeo sva crkvena dobra. Danas je neophodno promicati odgoj u vjeri, jer su
za vrijeme komunizma sva sjemeništa i katoličke škole bile zatvorene. Najmanje dva
naraštaja nisu imala vjersku izobrazbu niti vjeronauk jer su bili zabranjeni. Stoga
je danas najvažnija izobrazba. Hvala Bogu da nam mogu doći na ispomoć redovnici, redovnici
i svećenici-stranci. Domaćih svećenika ima malo jer tijekom komunizma nismo imali
ni jedno sjemenište. Danas imamo domaćih svećeničkih zvanja, ove ćemo godine imati
šest domaćih mladomisnika. To se ne događa svake godine, ali je ipak znakovito. Mladomisnici
su Bugari, a to je najbitnije. Mjesna Crkva počinje rasti – ustvrdio je egzarh. Govoreći
pak o stanju u Bugarskoj pod komunizmom, rekao je kako je komunizam šezdesetih godina
prošloga stoljeća bio u modi. U to vrijeme su oslobođeni pozatvarani svećenici, ali
su bili zdravstveno slomljeni. Veoma se dobro sjećam nekih, umirali su od iscrpljenosti.
Život je zaista bio težak za bugarske svećenike, a ja sam upravo u to doba stekao
zvanje. Mislio sam kao i drugi da će komunizam vječno trajati. Mislio sam također
da ću pomoći Crkvi ako svoj život prikažem za nju. U tom se kontekstu razvijalo moje
zvanje: potajno sam učio, 1971. godine zaređen sam kad je komunistički režim bio na
vrhuncu svoje moći. Čim me je zaredio biskup je odmah pozvan u policiju, imao je jako
puno problema premda je bio uzor drugima – rekao je msgr. Proykov. Na sjednici
se također raspravljalo o stanju katoličkih zajednica u Svetoj zemlji. Istaknuta je
žurnost potpore lokalnim zajednicama kao i važnost hodočašća Benedikta XVI. u Jordan,
Izrael i Palestinske teritorije. Govoreći o životu kršćanskih zajednica u Svetoj zemlju
otac Pierbattisata Pizzaballa, kustos Svete zemlje, rekao je kako je Crkva u Svetoj
zemlji pozvana čuvati spomen na Isusovo utjelovljenje. To poslanje treba nastaviti
unatoč svim nedaćama svjedočeći kršćanske i ljudske vrednote – kazao je otac Pizzaballa.
Na upit kako se može pomoći Svetoj zemlji, rekao je kako ima raznih načina, a
najvažnija je molitva koja se treba pretvoriti u stvarne čine. Mislim da je najvažnije
hodočastiti u Svetu zemlju, ali i potpora putem raznih inicijativa i agencija, poput
ROACO-a, koja je ostvarila brojne nacrte, vidljive primjere živosti Crkve i njezina
svjedočenja za kršćane, Židove i muslimane – istaknuo je kustos i dodao kako su izobrazba
i odgoj najveći izazov. Škole su veoma važne u Svetoj zemlji, one zahtijevaju ogromne
investicije i ljudske resurse. A na upit što prema njegovu mišljenju najviše predstavlja
Svetu zemlju, rekao je kako ju predstavljaju brojne stvarnosti. Meni se najviše sviđa
Kafarnaum i jezero, možda zato jer su se tijekom stoljeća najmanje promijenili. Podsjećaju
nas na prelijepe evanđeoske opise Isusovih čudâ. Mislim na ondašnja zbivanja koja
se i danas mogu uprizoriti u tim mjestima. Hodati po stijenama kuda je Isus hodio,
gledati kuda je prolazio te u Kafarnaumu pročitati jedan ulomak iz Markova evanđelja
ne može biti svagdanji događaj – zaključio je otac Pizzaballa.