Svećeništvo u učiteljstvu pape Benedikta XVI.

Svećenici moraju biti „stručnjaci“ za Boga – u te se riječi može, donekle, sažeti učiteljstvo pape Benedikta XVI. o svećeničkoj službi u Crkvi. Tijekom svoga pontifikata, Papa je u više navrata govorio o identitetu svećenika u modernome dobu, a dublje i sustavnije promišljanje bit će u središtu svećeničke godine, koja službeno započinje u petak, s drugom Večernjom koju će papa Benedikt XVI. na svetkovinu Srca Isusova predvoditi u bazilici svetoga Petra.
Tko ide na misu, kliče u ispovjedaonici, traži duhovni savjet, susreće svećenika, a u stvari želi se sresti s Kristom i slušati Božji glas. U tome je jednostavno i ujedno uzvišeno poslanje svećenika. Biti lice koje odražava drugo Lice, izgovoriti riječi koje su Riječ. Iz te uzvišene odgovornosti, koja nadilazi ljudske sposobnosti, proistječe da se ljudskost jednoga svećenika mora oblikovati na božanstvu vrhovnoga Svećenika, Krista. Učiteljstvo Benedikta XVI. temelji se na uvjerenjima iznesenim u svim prigodama koje su mu omogućile da se o toj temi očituje i na neki način pripremi svećeničku godinu. Očito je, ako je svećenik, s pritegom svojih granica i svojim milosnim stanjem, pozvan s metrom svetosti svaki dan mjeriti vlastito zvanje – što znači 'ni više ni manje' biti „drugi Krist“, za njega je prije svega važan sustavni ispit savjesti. O tome je Sveti Otac tijekom Mise posvete ulja, na Veliki četvrtak, javno govorio. Devet upita, uvjerljivih, bit su duhovne jasnoće: Je li nas doista ispunja Božja riječ? Je li istina da je ona hrana od koje živimo, više negoli kruh i stvari ovoga svijeta? Je li ju zbilja poznajemo? Ljubimo je? U savjesti se zaista toliko brinemo o njoj da ona stvarno utiskuje biljeg našem životu i okvir našem mišljenju? Ili se naše mišljenje uvijek iznova oblikuje prema onome što se čuje ili čini? Nisu li možda prevladavajuće misli uobičajeni kriteriji prema kojima se ravnamo? Ne ostajemo li, u konačnici, u površnosti svega što se obično nameće današnjem čovjeku? Prepuštamo li da našu nutrinu zaista čisti riječ Božja? – pitao je Sveti Otac u homiliji na misi posvete ulja.
Očito je da Benedikt XVI. cilja visoko. Svećenik je čovjek „razriješen od svjetovnih veza i darovan Bogu“. Cilj je Papina učiteljstva uvijek isti zbog kojega je odlučio proglasiti svećeničku godinu: u svećenicima pobuditi „težnju prema duhovnome savršenstvu“, rekao je 9. ožujka pred Zborom za kler naviještajući godinu posvećenu svećenicima. A tijekom apostolskoga putovanja u Poljsku, 25. svibnja 2006. godine, govorio je o liku svećenika. Od svećenikâ vjernici očekuju samo jedno: da budu stručnjaci u promicanju čovjekova susreta s Bogom. Ne zahtijeva se od svećenika da bude stručnjak u ekonomiji nego u duhovnome životu (...) Budite iskreni u svome životu i svojoj službi. Gledajući Krista, živite jednostavno, solidarno s vjernicima kojima ste poslani. Služite svima; ako budete živjeli od vjere, Duh Sveti će vas naputiti što treba reći i kako ćete služiti – ustvrdio je Benedikt XVI.
Svećenik dakle uvijek treba svraćati pogled na Boga i na čovječanstvo. On živi između dva svijeta. Papa je sasvim realan kada je u pitanju procjena utjecaja zemaljskih stvari na svećenikovu dušu, koja treba biti okrenuta prema nebu. Stoga je na Misi posvete ulja rekao: Svećenik mora bdjeti. Mora biti oprezan pred navaljujućim silama zla. Treba svijet držati budnim za Boga. Mora biti na nogama: upravan pred strujanjima vremena. Neporočan u istini. Uspravan u borbi za dobro. Svakome su svećeniku poznata sredstva savršenstva: Euharistija, duboka molitva, trajna izobrazba. O njima Sveti Otac gotovo svaki tjedan govori na susretima s biskupima iz cijeloga svijeta koji dolaze pripovijedati mu o svojim partikularnim Crkvama. U njegovim nagovorima iznad svih strši jedna misao, leit-motiv, koji, prema Papi, „čini“ svećenika, kako je istaknuo 13. svibnja 2005. godine na tradicionalnom susretu s rimskim klerom. Ne može se našim osobnim sposobnostima proizvesti to što čini našu službu (...) Poslani smo naviještati ne sebe ili svoja mišljenja, nego otajstvo Krista i u Njemu mjerilo istinskoga humanizma. Zaduženi smo da ne govorimo puno, nego da budemo jeka i nositelji jedne Riječi, koja se utjelovila radi našega spasenja – zaključio je Benedikt XVI.