Uz liturgijska čitanja 11. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Tomislav Zčević

U današnjem evanđelju slušamo kako Isus govori o Kraljevstvu Božjem. Poput ondašnjeg mnoštva i mi nastojimo slušati Božju riječ kako bi nam pokazala kojim putem ići i kako živjeti. Božja riječ je naša hrana kojom hranimo dušu i tijelo, koja nam daje snage za svaki novi dan.
Isus je svojim životom, svojim riječima i djelima, u konačnici svojim uskrsnućem posijao sjeme Kraljevstva Božjega po cijelome svijetu, po cijeloj Zemlji. Njegovo sjeme klija, kako kaže evanđelje, spavali ili bdjeli. Ponekad smo uistinu u vjeri uspavani te zbog životnih briga, nedaća, bolesti, a možda i tragedija, nepravdi i razočaranja, zaboravljamo na molitvu, zaboravljamo na Boga. Ponekad se toliko udaljavamo od Boga, da On nema mjesta u našim životima, našim obiteljima i našim karijerama. Možda mislimo da sve možemo učiniti sami i ne razmišljajući kako je teško sijati i čekati ploda, bez Božje svjetlosti koja svemu daje život. Opet, iako nismo ni zalijevali niti sunčali sjeme naše vjere, ono nikako ne umire. Ono ostaje u nama i čeka dane kada ćemo otvoriti svoje srce, da u njega uđu zrake Božje svjetlosti i izvori vode koji će učiniti da naša vjera raste i oživi u potpunosti.
Kada otvaramo srce Bogu i Njegovoj riječi, mi bdijemo, mi pomažemo da Kraljevstvo Božje raste, surađujemo s Bogom u preobrazbi ovoga svijeta u svijet ljubavi Božje. Cijela je Zemlja osjemenjena Božjom milošću te svugdje rastu plodovi vjere, nadanja i ljubavi kojima nas Bog obdaruje. Mi smo pozvani svojim životom obrađivati svoj mali komadić zemlje kako bi sjeme donijelo ploda.
Često se pitamo, ponekad i iskreno brinemo kako biti radnik na Božjoj njivi, kako biti suradnik Božje volje? Odgovora, u obliku recepta koji bi vrijedio za sve jednako, nema. Svatko od nas je pozvan u svom pozivu i zanimanju ostvarivati Kraljevstvo Božje kroz savjesno obavljanje svojih dužnosti, kroz odgoj povjerene mu djece i mladih za vječne vrijednosti, kroz brigu za svoje starije, bolesne i nemoćne te kroz život ispunjen pouzdanjem u Boga. Trebamo jednostavno biti svjetlo i putokaz Božje ljubavi onima koji nas okružuju. Svaki naš susret s Bogom, kroz molitvu, svetu misu i sakramente, čini da sjeme naše vjere raste te kroz naše svjedočanstvo pomažemo i rast drugih. Mi svojim životom, riječima i djelima naviještamo ili sakrivamo put do Kraljevstva Božjeg. Dakle, ono što vrijedi za sve jest slijediti Isusa u dobroti, istini, pravednosti, ljubavi, milosrđu te pouzdanju i povjerenju u Boga koji nam sve to daje i bez koga nikakav rast nije moguć.
Možda se brinemo da je sjeme naše vjere premaleno i nejako da bi izdržalo napasti koje nas okružuju? Ili da ćemo se, poput mnogih, izgubiti u mraku laži, prijevara i utrke za novcem, slavom i karijerom, ili ćemo jednostavno u borbi za preživljavanjem zaboraviti na Boga i Božji nauk?
Onda Isusove riječi koje danas čujemo još jače odzvanjaju u nama. Isus govoreći o kraljevstvu nebeskom, Kraljevstvu Božjem, uspoređuje ga s posijanima gorušičinim zrnom koje je najmanje od svih sjemenje na zemlji. Međutim, kad naraste, biva veće od svega povrća i širi svoje velike grane pod čijom se sjenom gnijezde ptice nebeske. Nama je još bliži primjer kako od maloga sjemena žira naraste veliki hrast, koji nam nakon rada na njivi ili polju pruža mjesto za odmor i zaštitu od prejakog sunca. Tako i Božje kraljevstvo polako, ali sigurno, uz našu vjernu suradnju, osvaja svijet i u sjeni njegovih krošanja bit će tj. već sada ima mjesta za sve ljude koji prihvaćaju Boga i koji Ga iskreno traže. Dopustimo stoga Bogu da djeluje u našim životima, zaboravimo i oprostimo sebi i bližnjima, kao što nam svima Bog oprašta, sve zlo i tamu koja nas je okruživala i krenimo naprijed u susret Božjem Kraljevstvu. Slijedimo Isusa, slušajmo i hranimo se riječi Božjom i sakramentima. Nemojmo se bojati otvoriti vrata svojih obitelji Bogu, da On s nama dijeli radosti i žalosti našega života. Ne budimo nestrpljivi zbog nepravdi koje trpimo i neuspjeha koje doživljavamo. Bog je otkupio svijet po križu te iza muke i smrti dolazi Uskrsnuće. Kao što je Bog uskrisio Isusa i nas će uskrisiti jednoga dana, kada će Božje Kraljevstvo zavladati svom zemljom.
Do tada, širimo klice Kraljevstva i neka naša Crkva te mi kao njeni članovi budemo najsvjetlija reklama za njegovo ostvarenje. Ne zaboravimo da svaki klas i svako zrno čeka žetva koja će pokazati koliko smo dobrih i koliko zlih plodova donijeli. Svi ćemo jednoga dana stati pred Boga i položiti Mu račun za primljeni dar života i poslanje. Bog neće morati gledati koliko je visoko naše stablo, već koliko je dobrim plodom urodilo, koliko smo naviještali i pokazivali Njegovu ljubav. Stoga dopustimo sijaču Isusu Kristu da posije Sjeme Božje riječi i u naše srce! Amen!