Nadbiskup Piacenza o uputi ordinarijima

Neka su glasila posljednjih dana opširno pisala o pismu koje je Zbor za kler uputio apostolskim nuncijima da ga oni proslijede ordinarijima o nekim novim ovlastima koje je Sveti Otac 30. siječnja ustupio Zboru za kler. Nije riječ o nekoj „revoluciji crkvene discipline za kler“, nego o uputi koja jednostavno izlazi u susret nekim posebnim pastoralnim potrebama s kojima se biskupi moraju suočiti u upravljanju sa svojim biskupijama, a odnosi se na kler. Osvrnuvši se na značenje i ulogu tih ovlasti u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Mauro Piacenza, tajnik Zbora za kler, rekao je kako nije riječ o pojednostavljivanju postupaka, niti o pojednostavljenom postupku, nego o pravnom sredstvu u skladu s važećim kanonskim pravom, a još se manje može govoriti o automatskom postupku jer se odnosi na samo neke i točno određene slučajeve, prema razboritom sudu Apostolske stolice. Prava i dužnosti biskupa u vršenju sudske vlasti nipošto se ne mijenjaju. Biskup mora uvijek bdjeti da svećenik vjerno obavlja svoje službene dužnosti. S posebnom brižljivošću treba se također brinuti o zaštiti svećeničkih prava. Jedino što, u posebnim slučajevima, Sveta Stolica usput intervenira da nađe lijeka sablazni, da uspostavi pravdu i prizove krivca – kazao je nadbiskup.
Na upit što podrazumijevaju posebne ovlasti, rekao je kako se ponekad mogu obistiniti okolnosti teškog kršenja stege od strane klera, u kojima pokušaji uspostavljanja prvobitnoga stanja nisu učinkoviti te stoga postoji opasnost da stanje potraje, s velikom sablazni vjernika i štetom za opće dobro. U želji da uvijek promiče spas duša, što je vrhovni zakon Crkve, Sveti je Otac 30. siječnja udijelio Zboru za kler neke posebne ovlasti. Prije svega ovlast da po kazni („in poenam“) može otpustiti iz svećeničkoga staleža, s razrješenjem od svih obveza koje proizlaze iz ređenja, svećenike koji su pokušali sklopiti civilni brak, a koji se unatoč opomeni ne pokaju te nastavljaju u nepravilnom i sablasnom življenju; svećenike krive za izvanjske teške grijehe protiv šeste zapovijedi. Osim toga, tu je i posebna ovlast izricanja pravedne kazne ili pokore za vanjsko kršenje Božjega ili kanonskog prava; u sasvim iznimnim i žurnim slučajevima kada okrivljeni ne očituje volju da se popravi mogu se izreći trajne kazne, čak i otpuštanje iz svećeničkoga staleža, ako to zahtijevaju posebne okolnosti. Naravno da će se svaki slučaj morati utvrditi putem zakonitog upravnog procesa, a pravo na obranu uvijek mora biti zajamčeno. I na koncu se spominje posebna ovlast proglasiti gubitak svećeničkoga statusa za svećenike koji su više od pet godina napustili službu i namjerno ustraju u tom nedopuštenom odustajanju od službe. Ništa nije automatsko: nema automatizma u vremenima, a svaki se slučaj i uvijek zbog teških situacija posebno istražuje. Neka nitko ne misli o nekoj vrsti uopćenoga pojednostavljivanja u tako osjetljivoj materiji – istaknuo je nadbiskup Piacenza.
Na primjedbu kako su spomenute ovlasti u korist svećenika, rekao je kako su ovlasti udijeljene sa željom da se pridonese štovanju poslanja i lika svećenikâ koji su, u doba naglašene sekularizacije, radi vjernosti vlastitome identitetu i poslanju primorani misliti i djelovati protiv duha vremena. Svećenik djeluje u ime Krista, Glave i Pastira. U povjerenom im stadu, svećenici su pozvani svjedočiti Kristovu nazočnost, vjernici u njima trebaju gledati Krista. Eto zašto je potrebna, čak neophodna, težnja prema moralnoj savršenosti, koja mora ovladati svakim istinskim svećeničkim srcem, bez oklijevanja, treba biti svjestan da ljudska antropološka struktura, ranjena istočnim grijehom, zahtijeva stalni napor svećenika u vjernosti zadanim obećanjima i u poštovanju neupitnih Božjih prava. Sve je to posebno važno da se shvati teološki razlog svećeničkoga celibata, budući da Crkva, što se toga tiče, svoj konačni motiv nalazi u svezi veoma posebne sukladnosti celibata s ređenjem, po kojem se svećenik uobličuje s Isusom Kristom, Glavom i zaručnikom Crkve. Stoga je Crkva na II. vatikanskome saboru i više puta u naknadnome papinskom učiteljstvu, kao i na Sinodama, potvrdila čvrstu volju da zadrži zakon o celibatu, slobodno odabranom i trajnom, za kandidate na svećeničko ređenje latinskoga obreda. Svećenički celibat je dar koji je Crkva primila i želi ga čuvati, uvjerena više nego ikada da je on dobro za Crkvu i za svijet – upozorio je nadbiskup.
Na upit što želi poručiti svećenicima, rekao je kako Zbor za kler želi da svaki biskup sve više nastoji istinskim očinskim osjećajem i pastoralnom ljubavlju da njegovi najdragocjeniji suradnici-svećenici znaju crkvenu stegu koja proizlazi iz nauka, poput učeništva, živjeti s dubokim nutarnjim pobudama. Uvijek je dobro podsjetiti da teškoće „svagdanjeg rada“ ništa ne vrijede bez „jedinstva s Kristom“, koje se očituje u kušanju njegova božanskoga milosrđa – zaključio je nadbiskup Piacenza.