Papina kateheza na općoj audijenciji - 27. svibnja
Papa Benedikt XVI. je danas u svojoj katehezi na općoj audijenciji govorio o svetom
Teodoru Studitu, istočnom monahu iz 8. stoljeća. Draga braćo i sestre, svetac s kojim
ćemo se danas susresti, sveti Teodor Studit, vodi nas u samo središte bizantskog Srednjeg
vijeka, u razdoblje koje je s vjerskog i političkog gledišta dosta turbulentno. Sveti
Teodor se rodio 759. u plemićkoj i pobožnoj obitelji: njegova majka, Teoctista, i
ujak, Platon, opat samostana Sakkudion u Bitiniji, časte se kao sveci. Upravo ga je
ujak usmjerio prema monaškom životu, koji je ovaj prigrlio u 22. godini života. Za
svećenika ga je zaredio patrijarh Tarasije, ali je kasnije prekinuo zajedništvo s
njim zbog slabosti koju je ovaj pokazao u slučaju preljubničke ženidbe cara Konstantina
VI. Zbog toga ga je Teodor 796. prognao u Solun. Do pomirenja sa carskom vlašću došlo
je iduće godine pod caricom Irenom, čija je blagonaklonost navela Teodora i Platona
da, zajedno s velikim dijelom zajednice redovnika iz samostana Sakkudion, prijeđu
u samostan Studios u gradu kako bi se sklonili pred provalama Saracena kazao je Sveti
Otac. Teodorov osobni život, ipak, nastavio je biti buran. Svojom velikom energijom
prednjačio je u otporu protiv ikonoklazma Leona V. Armenca, koji se ponovno usprotivio
postojanju slika i ikona u Crkvi. Procesija s ikonama koju su organizirali monasi
iz Studiosa izazvala je reakciju policije. Između 815. i 821. Teodor je bio bičevan,
bacan u tamnicu i prognan u različita mjesta Male Azije. Na kraju se mogao vratiti
u Carigrad, ali ne u svoj samostan. On se tada doselio svojim monasima s druge strane
Bospora. Umro je, koliko se zna, u Prinkipu, 11. studenoga 826. i na taj ga se dan
spominje u istočnom kalendaru. Teodor se u povijesti Crkve ističe kako jedan od velikih
obnovitelja redovničkog života i kao branitelj svetih slika tijekom drugog razdoblja
ikonoklazma, zajedno s carigradskim patrijarhom, svetim Niceforom. Teodor je shvatio
da je pitanje čašćenja slika povezano sa samom istinom o utjelovljenju. U svoje tri
knjige Antirretikoi (Pobijanja), Teodor povlači paralelu između vječnih odnosa u Presvetom
Trojstvu, gdje postojanje svake božanske osobe ne dokida jedinstvo, i odnosa između
dviju naravi u Kristu, koje, u Njemu, ne ugrožavaju jednu Osobu Logosa. A zatim kaže:
dokinuti čašćenje Kristove slike značilo bi izbrisati njegovo djelo otkupljenja, jer
se nevidljivi vječni Logos, preuzevši ljudsku narav, pojavio u vidljivom ljudskom
tijelu i na taj način posvetio sav vidljivi svemir. Slike, posvećene liturgijskim
blagoslovom i molitvama vjernika, ujedinjuju nas s Kristovom osobom, s njegovim svecima
i, po njima, s nebeskim Ocem te svjedoče ulazak božanske stvarnosti u naš vidljivi
i materijalni svijet istaknuo je Papa. Teodor i njegovi monasi, svjedoci odvažnosti
u vremenu ikonoklastičkih progona, neraskidivo su vezani uz reformu cenobitskog života
u bizantskom svijetu. Njihova se važnost nameće već zbog jedne izvanjske okolnosti
– njihova broja. Naime, dok samostani toga doba nisu brojali više od trideset-četrdeset
redovnika, iz djela Teodorov život doznajemo da je postojalo ukupno više od tisuću
studitskih redovnika. Sam nas Teodor izvještava da je u njegovu samostanu živjelo
tristotinjak monaha. Ipak, više no broj, utjecajnim se pokazao novi duh koji je utemeljitelj
udahnuo u cenobitski život. U svojim je spisima insistirao na urgentnosti svjesnog
povratka učenju otaca, prije svega svetom Baziliju, prvom zakonodavcu redovničkog
života i Doroteju iz Gaze, glasovitom duhovnom ocu iz palestinske pustinje. Karakteristični
Teodorov doprinos sastoji su u insistiranju na nužnosti da se monasi drže reda i žive
u podložnosti svojim poglavarima. Tijekom progona, naime, ovi su se raspršili, naviknuvši
živjeti svaki prema vlastitom nahođenju. Sada kada je bilo moguće obnoviti zajednički
život, trebalo se snažno potruditi oko toga da samostan ponovno postane prava živa
zajednica, prava obitelj ili, kako on kaže, pravo "tijelo Kristovo". U toj se zajednici
na konkretan način ostvaruje stvarnost Crkve u njezinoj cjelini naglasio je Benedikt
XVI. Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne sastavne dijelove Teodorova
duhovnog učenja. Ljubav prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti
u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i zauzimanje da se živi u zajedništvu
Tijela Kristova, shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh siromaštva, umjerenosti,
odricanja, čistoće, vlasti nad samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata
vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša. Ljubav prema materijalnom
i duhovnom radu. Duhovno prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti,
vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta učenja koja nam stvarno pokazuju
put pravoga života ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac. Na današnjoj
općoj audijenciji bila je nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno
pozdravio: "S velikom
radošću pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe svete Anastazije
iz Samobora i župe Svih Svetih iz Livna te župni zbor župe Svetog Stjepana iz Opuzena!
Pogleda uprta u nebo, bez prestanka molite Gospodina, da pošalje svoga Duha Branitelja
na vaše obitelji i župne zajednice, na Crkvu i čitav svijet te tako obnovi lice zemlje.
Hvaljen Isus i Marija!"