Recenzija knjige, Boris Rotar

„Tkanje života“, Mirjane Krizmanić, knjiga je koja se u nakladi Profila tiska već u šest izdanja. Podnaslov 'Putovi i staze do životnoga zadovoljstva i sreće' razlog je velike čitalačke znatiželje, drži naš suradnik Boris Rotar, koji je za vas pročitao ovu hrvatsku književnu uspješnicu:
Neizmjeran je broj tzv. self-help literature ili knjiga o samopomoći koje niču iz mjeseca u mjesec širom civiliziranog svijeta. Dijakronijski gledano bilo je takvih knjiga i u proteklim stoljećima, naravno puno rjeđe tiskanih, ali stoga i poznatijih koje su kružile iz ruke u ruku. Kako tempo suvremenog života postaje sve neprimjereniji normalnom ljudskom biću a trka za zaradom, popularnošću, uspjehom, bogaćenjem po bilo koju cijenu, uočljivijji i nemilosrdniji tako, i opet iz želje da na sveopćoj nevolji nešto zarade, niču širom svijeta novi gurui koji poput već poznatih indijskih dugokosih i bradatih mudraca napuštaju svoju još uvijek kastama prokletu Indiju i dolaze u zapadne demokracije širiti prosvjetljenje pa vrlo brzo pristaju živjeti u vili usred švicarskih Alpi, a na putovanja zbog širenja prosvjetljenja kretati širom Europe u prestižnim Rolls Royceima. Ima i mudrih iznimaka poput znamenitog Sai Babe koji više vole da zapadnjaci dolaze na poklonstvo u njegov ašram.
I tako dok se hiperprodukcijom fila pučanstvo raznoraznim „sjajnim“ mudroslovljem tipa „sretan samo za tri tjedna“, „Kako postati bogat misleći pozitivno“ i tome slično... , umirovljenoj sveučilišnoj profesorici psihologije Mirjani Krizmanić „prekipjelo“ je, pa je na nagovor pristala napisati jednu Hrvatima i Hrvatskoj primjerenu knjigu naputaka kako biti sretan i zadovoljan. To naravno, potvrđuje i ona sama, želi baš svatko. Ono što ova obrazovana i iskusna žena u svojoj knjizi Tkanje života piše nije nikakvo revolucionarno otkriće putova ka sreći već su to mudro analitički izvedeni savjeti za razne ljude u raznim životnim situacijama. To zapravo znači da nema uopćenih savjeta koji će vrijediti baš za sve i svagda. Svi smo mi različiti mladi, stari, obrazovani, neuki, zdravi bolesni, neoženjeni ili neudate i obratno, rastavljeni i nalazimo se neprekidno u nekim različitim situacijama u kojima doista ponavljati papagajski „mislim pozitivno“ neće uvijek biti spasonosno rješenje naših različitih problema.
Ponekad i s kratkim uokvirenim pričicama iz života koje služe kao ilustracija „pouke“, gđa. Krizmanić savjetuje čitatelje kako da se ponašaju u određenim situacijama prateći tijekom cijele knjige logički životni tijek tzv. normalnog, uobičajenog ljudskog puta od rođenja, školovanja, braka, odnosa s djecom pa do starosti i smrti. Svačiji je put pokazuje ona, drugačiji i specifičan ali ako i daje određene naputke tada su oni uvijek takvi da ona opisuje ukratko načine na koji se svatko od nas može nositi ili se suprotstaviti problemima koji nas muče tijekom života. Ono što ovu knjigu razlikuje od mnogih jest upravo njezina širina uvida u sve životne situacije i mudrost ove knjige jest u shvaćanju da se „brijemenu valja akomodavat“ kako bi rekao Držićev Pomet nudeći stalno prilagođavanje. Nikada ne ići glavom kroz zid, nikada ne plakati i proklinjati svoju nesreću, nikada ne misliti da ste najnesretniji, nikada se ne ljutiti ako se nešto ružno dogodilo baš vama. Uvijek se neke lijepe stvari događaju i nama dok se one druge ružne i neželjene događaju drugima. Problem je u tome da mi brinemo samo o sebi i mislimo da smo predodređeni samo za uspjeh, bogatstvo, zdravlje, dugovječnost, sretan brak, uspješnu karijeru, uspješnu djecu i lijepu starost.
U stvarnosti to uopće nije tako. Lijepe i ružne stvari tijekom života u raznoraznim prigodama događaju se svima i to treba osvijestiti. Ne treba samo žaliti za propalim brakom, umrlim djetetom ili bilo kojom dragom osobom. Valja se prisjetiti da je smrt dosuđena svima nama a u takvim osobito teškim prilikama valja misliti na lijepe trenutke koji smo proživjeli prije raspada braka ili zadovoljstva i sretnih trenutaka koje smo imali tijekom života koji smo proveli sa u nepovrat nestalom dragom osobom. Svodeći knjigu na primjerenih stotinu i pedeset stranica najuglednija hrvatska psihologinja izatkala je svoju knjigu oko šest većih cjelina a to su O bolnim događajima, O proročanstvu koje samo sebe ispunjava, O slušanju samih sebe, O suočavanju s uspjehom, O smislu za humor te O zahvalnosti i bilo bi potrebno podosta vremena da se pojasne mnoge životne mudrosti ove knjige pisane tako da je riječima tijesno a mislima široko. Stavivši dovitljivo i dakako vrlo promišljeno na naslovnicu fotografiju ruku mlade pletilje koja u višebojno izatkanim ispletenim rukavima plete šarenu vunu, izdavač odlično ilustrira naslov Tkanje života jer ono što autorica želi reći jest da je svatko sam odgovoran za tkanicu svog života, da je ona raznolika ali lijepa i svakome primjerena, da je valja neprestano plesti cijeloga života. I to doista jest jedina svima zajednička mudrost sretnog i zadovoljnog života.