Razgovor s prof. Josipom Jelenićem o radu u promijenjenim prilikama i o sitaciji u
Hrvatskoj
U prigodi spomendana svetoga Josipa Radnika, kojega je Crkva proslavila u petak, razgovarali
smo s isusovcem Josipom Jelenićem, profesorom Društvenog nauka crkve, na fakultetu
Društvenih znanosti Papinskog sveučilišta 'Gregoriana' u Rimu, o radu u promijenjenim
prilikama i o situaciji u Hrvatskoj: Kako govoriti čovjeku o radu kao izričaju
njegovog dostojanstva, kada tisuće ljudi ostaju bez posla? Odgovor na
to pitanje, po mom sudu, treba tražiti u izboru gospodarskog sustava, u zajedništvu
s političkim strukturama, i njegove primjene. Riječ je o ekonomskom sustavu liberalnog
kapitalizma, temeljenog na slobodnom tržištu i konkurenciji, (ističem: nisam protiv
ekonomije slobodnog tržišta već protiv njezine zloporabe i krivog tumačenja i prema
tome ponašanja!) i često bez odgovornosti, koji na prvo mjesto stavlja interese i
dobit. Rad je, dakle, usmjeren na ostvarivanje dobiti, dobiti pod svaku cijenu. Prema
toj logici, čovjek služi radu pretvorenom u instrument tuđeg interesa i otuđene dobiti.
Još više: čovjek od subjekta i promicatelja rada, postaje njegov objekt sa svim popratnim
posljedicama. Rad shvaćen isključivo kao sredstvo bogaćenja, u smislu spomenute
liberističke vizije, postaje u društvu ovisan o pojedinačnim interesima i željama,
o moći i vlasti vođenima sebičnošću i gramzljivošću. U takvom okruženju, čovjek kao
subjekt gubi se, nestaje. Ljudi služe radu kao sredstvu bogaćenja drugoga. Ta i takva
logika određuje zaposlenost i nezaposlenost. Čovjek nije više subjekt rada već njegov
objekt. Rad određuje koliki broj „objekata“ treba. To postaje utoliko dramatičnije,
ukoliko živimo u globaliziranom svijetu jer sve spomenute dimenzije poprimaju svjetske
razmjere. Što nudi kršćanska vizija rada? Crkva govori o radu i upozorava
na njegovo ispravno shvaćanje. Brojni dokumenti, mislim prije svega na socijalne enciklike
– od Rerum novarum, Leona XIII sve do Benedikta XVI, na dokumente II Vatikanskog Sabora
i druge - u kojima se promišlja o radu u duhu nepromijenjene Istine i trajnih načela
i jezikom primjerenim vremenu u kojemu je određeni dokument nastao. Svi spomenuti
dokumenti vrednuju rad kao dio Božjeg plana s čovjekom. U tom smislu se ističe antropološka
dimenzija rada tj. rad u službi čovjeka, na dobro čovjeka. Čovjek se svojim radom
pridružuje stvaralačkom djelu Stvoritelja. U takvom promišljanju čovjek može biti
samo subjekt rada, a nikako njegovo objekt: rad služi čovjeku, njegovom dobru. Zato,
radom on izgrađuje sebe i društvo, pridonosi općem dobru zajednice. Rad je dio ljudskog
kapitala nužnog za rast osobe. Dosljedno tome, rad ima prednost pred kapitalom tj.
proizvodima i novčanoj koristi. U tom kontekstu spomenuo bih kako je rad nametnut
od same ljudske naravi – dužnost i pravo - (RDM 5) i zato dužnost koju čovjek mora
ispuniti (MM 234, 235; LE 16). Rad je po karakteru osoban i nužan (RN 34, QA 70, RDM
5) i bitno utječe na formaciju osobe (LE 11). Iz rečenoga proizlazi da rad, s jedne
strane, ne može biti roba na prodaju (LE 7) i, s druge strane, mora poštivati ispravnu
skalu vrednota (MM 226-227, PP 28, LE 7). Kakvo je stvarno stanje? „Da
bi Crkva mogla izvršavati svoju zadaću, dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje
znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja (...). Treba, dakle, upoznati i shvatiti
svijet u kojemu živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatičan značaj“ (GS
4). Vidljiva je razlika između kršćanske vizije i učenja o radu i stvarnog stanja
stvari. U globaliziranom svijetu događaji i posljedice poprimaju sveopći značaj. Globalna
ekonomija – liberalna i slobodnog tržišta - nameće se svima s globalnim posljedicama.
Primjer, globalne novčarske krize, samo je jedan u nizu događaja koji, zakonom spojenih
posuda, utječe na ponašanje rada, kapitala, interesa. Slaba ili nikakva kontrola liberalne
ekonomije (subjekata liberalne ekonomije) sa strane političkih institucija (ili njihovo
posvemašnje isključivanje iz gospodarskih procesa ili pak njihovom slobodnom spregom
s ekonomskim strukturama) samo je povećala gramzljivost individualističkih interesa
za materijalnim dobrima, što je dovelo u pitanje dostojno življenje mnogih. Nepošteno
ponašanje i djelovanje pojedinaca i struktura dovelo je u pitanje dostojan život mnogih.
U takvoj situaciji što treba činiti? Mislim, prije svega, na mnogobrojne
u cijelom svijetu koji su ostali bez posla i to ne svojom voljom. Njima govoriti o
dostojanstvu ljudskog rada znači ponovno i odlučno se zauzimati za promjenu cijelog
sustava u duhu društvenog nauka Crkve. Stvarno zauzimanje svih čimbenika/subjekata
osobnog i javnog života na promjeni mentaliteta i ponašanja. U tom smislu, političke
institucije (mislim na političare, stvarne ljude u politici) moraju izvršavati svoju
dužnost u smislu zaštite i promicanja općega dobra tj., zaštite i promicanja dostojanstva
svakog čovjeka osiguravajući mu stvarnu mogućnost rada kojim će moći dostojno živjeti.
Takav pristup isključuje ponašanje prema pripadnosti političkoj stranci. Dostojanstvo
svakog čovjeka je prije i iznad političke pripadnosti. Poštivanjem tog načela političar
postaje slobodan od isključivosti, sebičnosti i nepravde. Postaje slobodan za dobro,
za promicanje općeg dobra svih i svakog čovjeka. Isto vrijedi i za gospodarske
institucije: poštivanje dostojanstva svakog radnika – mora biti na prvom mjestu tj.
osiguravati mu dostojan rad, radno mjesto (prema stvarnim mogućnostima gospodarstva).
Drugim riječima, poštenje i transparentnost u djelovanju; sposobnost i kompetentnost
u poslu. Slijedeći spomenuta načela pomoći će nama da izbjegnemo zamku odvajanja ekonomskog
od socijalnog, teoriju od stvarnog života. Podsjećam na poruku II Vatikanskog sabora:
„(...) društvo – preko institucija, organizacija – se mora brinuti za opće dobro,
mora ponuditi svima koji traže posao, radno mjesto. Ta obveza društva je pitanje društvene
ili socijalne pravednosti“ (GS 25). Kakva je situacija u Hrvatskoj? I
Republika Hrvatska je dio globalnog svijeta, dio globalne politike i ekonomije i zato
snosi sve posljedice. Poštujući posebnosti hrvatskog društva, kao i svake druge zemlje,
opća načela su jednako primjenjiva. Sve rečeno na razini svjetske ekonomije i politike
vrijedi i za Republiku Hrvatsku. Ipak bih dodao kao posebnost činjenicu da je hrvatsko
društvo trenutno označeno spregom politike i ekonomije u negativnom smislu što se
očituje kao korupcija, ne-transparentnost, politička 'prikladnost' kod dobivanja posla,
politička bahatost pojedinaca i institucija potpomognuta podmićivanjem. Traži se promjena
ponašanja i mentaliteta svih, pojedinaca i institucija prema predloženim načelima. Profesore
Jelenić hvala Vam na razgovoru.