Sveti Otac primio u audijenciju članove Papinskoga biblijskog povjerenstva

Sveti je Otac danas primio u audijenciju članove Papinskoga biblijskog povjerenstva koji su ovih dana na plenarnoj skupštini raspravljali o nadahnuću i biblijskoj istini. Riječ je o temi koja se ne odnosi samo na vjernika nego i na samu Crkvu, jer se život i poslanje Crkve u biti temelji na riječi Božjoj, koja je duh teologije i s njom nadahniteljica cijeloga kršćanskoga življenja. Tema o kojoj ste raspravljali posebno mi je u srcu, budući da je tumačenje Svetoga pisma od temeljne važnosti za kršćansku vjeru i za život Crkve – istaknuo je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na doprinos pape Lava XIII. i pape Pija XII. razvoju biblijskoga proučavanja, rekao je kako je II. vatikanski sabor usvojio njihovo naučavanje kojim se obogatila opća Crkva. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi 'Dei Verbum' i danas snažno prosvjetljava djelo katoličkih tumača Svetoga pisma, a poziva pastire i vjernike da se ustrajno hrane na gozbi Riječi Božje. Obzirom na to, prije svega Sabor podsjeća da je Bog tvorac Svetoga pisma: „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetome pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima knjige i Staroga i Novoga zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima zato što su napisane po nadahnuću Duha Svetoga, tvorac im je i kao takve su samoj Crkvi predane.... Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, nevidljivoga i transcendentnoga Autora, mora se stoga ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetome pismu (DV 11). Iz ispravnoga poimanja božanskog nadahnuća i istine Svetoga pisma proizlaze neke norme koje se izravno odnose na tumačenje Pisma. Ista konstitucija o božanskoj objavi tvrdi da u Svetome pismu Bog na ljudski način govori čovjeku. Stoga za ispravno tumačenje treba pozorno istraživati što su sveti pisci zaista željeli reći i što je Bog želio objaviti s njihovim riječima – istaknuo je sveti Otac, citirajući konstituciju o božanskoj objavi: „Jer, riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednom Riječ Vječnoga Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima“ (DV 13). Te upute zahtijevaju neophodnu svezu s naukom o nadahnuću i istini Svetoga Pisma. Budući da je Sveto pismo nadahnuto, temeljno je ispravno načelo tumačenja, bez kojeg bi sveti spisi bili mrtvo slovo: Sveto se pismo mora čitati i tumačiti istim Duhom s kojim je napisano – istaknuo je Benedikt XVI.
Da bi tumačenje Svetoga pisma bilo u skladu s Duhom koji ga je nadahnuo, II. vatikanski sabor navodi tri osnovna kriterija: biti pozoran na sadržaj i jedinstvo svih svetih knjiga – Sveto pismo je jedno snagom jedinstva Božjega plana, čije je srce i središte Krist; Sveto pismo treba čitati u kontekstu žive predaje opće Crkve. Prema Crkvenim ocima Sveto pismo je prije napisano u srcu Crkve negoli na materijalnim sredstvima. Crkva nosi u svojoj Tradiciji živi spomen Riječi Božje, a Duh joj Sveti nudi njezino tumačenje u duhovnome smislu. Kao treći kriterij neophodno je biti pozoran na analogiju vjere, odnosno na međusobnu povezanost pojedinih vjerskih istina, te njih sa sveopćim nacrtom Objave i puninom božanske ekonomije sadržane u njemu. Zadatak je dakle stručnjaka koji se bave Svetim pismom da, poštujući spomenuta načela, pridonose dubljem pronicanju i izlaganju smisla svetih tekstova. Samo proučavanje biblijskih tekstova nije dovoljno. Da bi se poštovala dosljednost crkvene vjere katolički tumač mora nastojati osjetiti riječ Božju u tim kontekstima, unutar iste vjere Crkve. Bez toga je egzegetsko istraživanje nepotpuno jer gubi iz vidika glavnu svrhu i tako se izlaže opasnosti ostane samo umni čin. Tumačenje Svetoga pisma ne može biti samo subjektivni umni napor, nego se uvijek mora sučeljavati, uključivati i biti potvrđivan živom crkvenom predajom. Sveti tekstovi nisu dani pojedinim istražiteljima radi zadovoljavanja njihove radoznalosti. –Nadahnuti tekstovi dani su zajednici vjernika, Kristovoj Crkvi, za hranu vjeri i vođenju kreposna života – ustvrdio je Benedikt XVI. dodavši kako uvažavanje te svrhe uvjetuje valjanost i učinkovitost biblijske hermeneutike.
Biti vjeran Crkvi znači uklopiti se u tijek velike Predaje, koja je, pod vodstvom crkvenoga Učiteljstva, priznala kanonske spise kao riječ Božju namijenjenu Božjem narodu. II. vatikanski sabor to je veoma jasno potvrdio: „Sve naime to što je u svezi s tumačenjem Pisma podliježe konačnome sudu Crkve, koja obavlja božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje“ (DV 12). Isti nas dokument podsjeća na nerazdvojivo jedinstvo između Svetoga pisma i Predaje, „jer oboje naime proistječe iz istoga božanskoga vrutka“. „Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetoga pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni – vođeni svjetlom Duha istine – svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja“ (DV 9). Jedino crkveni kontekst omogućuje Sveto pismo shvatiti kao istinsku riječ Božju koja biva vođa, norma i pravilo za život Crkve i za duhovni rast vjernika. Iz toga slijedi odbacivanje svakog subjektivnog tumačenja koje ne uključuje opći smisao koji je tijekom stoljeća upravljao Predajom čitavoga Božjeg puka – zaključio je Benedikt XVI., zahvaljujući i hrabreći sve članove Biblijskoga povjerenstva da istraživanjem, poučavanjem i objavljivanjem svojih radova nastave vjerno služiti riječi Božjoj i Crkvi.