Na blagdan Uskrsa želimo razmišljati o Uskrsnoj stvarnosti - otac Josip Batinić

Na blagdan Uskrsa želimo razmišljati o Uskrsnoj stvarnosti. Možda smo pred pitanjem je li uskrsna stvarnost izreciva ili ne? Da i ne! Iako je moguće dati odgovor jednom rečenicom kao «život se nastavlja» ipak sama uskrsna stvarnost stvara u nama obvezu dubljeg i opširnijeg promišljanja. Ona pretpostavlja određene događaje kao što su to događaji trodnevlja, a tradicija slavljenja Uskrsa jest dodatno svjetlo, te vjera postaje kamen temeljac koji prepoznaje stvarnost događaja. Već apostoli a kasnije i prvi kršćani suočit će nas s ovim spasonosnim 'egzistencijalom' u kojem je sadržan centralni događaj cijele povijesti čovječanstva. Nije riječ o uobičajenom događaju, nego o izvanrednom koji čini i daje život.
Najdublje značenje otajstva Uskrsnuća jest u činjenici da je po Uskrsu Krist živ, vječno živ. Naizgled zadnja smrtna stranica – prelazi u stranicu života. Učinjen je iskorak kojim je obnovljen život koji je na trenutak zastao. U stilu propovjednika izrekli bi to: smrt nije imala zadnju riječ, nego život. Ovaj odnos smrti i života može se sagledavati i kroz odnos Velikog Petka i Uskrsnuća. Tek događajem Uskrsnuća drama velikog Petka izgubila je svoju oštricu, a svi njegovi protagonisti i scenaristi koji su se smatrali gospodarima života i smrti mogli su shvatiti da ključ života i smrti ipak nije u njihovim rukama. Iako su tražili smisao u besmislu, Uskrsnućem se njihov smisao otkrio kao besmisao – sva uzaludnost scenarija. Premda je Krist otrpio nametnutu situaciju: ismijavanje, trnova kruna, kliktaje pobjedničke opojnosti pod križem, podrugljivi natpis više glave, od strane aktera pismoznaca, farizeja, svjetine, vlastodržaca, on u svojoj mudrosti i snazi zaskočio je scenariste tako što nije prihvatio status quo, stranicu života koja se zatvara patnjom i smrću, istina prividno poražen, no ustaje kao pobjednik, jednostavno je silom svog božanstva uskrsnuo.
Uskrsna stvarnost zahvaća i našu ljudsku stvarnost – dira živote svakog pojedinca. Na dar nismo dobili malu vrijednost, već bezgraničnu. Uzalud bi bio svaki dar a da nismo stekli po Uskrsnuću dar spasenja – Boga života. Ovdje se je zgodno prisjetiti Augustinove misli:: «Sve što ti Bog obećava izvan sebe samoga ne vrijedi ništa. Bog me ne bi mogao potpuno zasititi ako mi ne obeća samoga sebe, Boga. Što je čitava zemlja? Što cijelo nebo? Što je sunce, mjesec – vojska anđela? Ja žeđam za stvoriteljem svih tih bića. Njega sam gladan, za njim žeđam» (Serm., 158, 7). Tako je s darom? A što je s našom krivicom? U liturgiji uskrsne noći možemo čuti: O sretne li krivnje što zasluži da ima takvog i tako velikog Otkupitelja. U slobodnoj interpretaciji rekli bi: žrtvom Jedinorođenca izbrisane su naše krivice pred Bogom, a njegovim Uskrsnućem osigurano nam je vlastito. “Jer, koji je Isusa uskrisio i nas će s Isusom uskrisiti! (2Kor 4, 14). Ta Kristova činjeničnost postaje naša, a njegova otkupna milost prevladala je smrt grijeha, te tako pirnuo lahor života.
Što još misliti o Uskrsnoj stvarnosti? Hoće li nam se dogoditi ono što se dogodi učenicima? Oni doživješe svu zbilju Uskrsne stvarnosti. Jedni najprije se zbuniše, pa onda povjerovaše. Ivan vidje i povjerova. Ovo doživljeno iskustvo ne želi istaknuti samo prazan grob, povoje i ubrus koji je svinut na jednome mjestu, već i činjeničnost da su događajem Uskrsnuća ispunjaju pisma koje su učenici tek počeli razumijevati, te da Vječna Riječ, jedinorođeni Božji Sin, koji se utjelovio i bio među nama vraća u vječnost, Očev zagrljaj, u Očevu slavu koja mu posta odrednicom življenja na zemlji, te inspiracija ostvarivanja Božjeg Očeva plana. Uskrsna stvarnost pogađa i našu vjeru, odnosno postaje i predmet naše vjere. Ona je kamen temeljac i naše vjere. Tako Uskrs postaje i danom našeg spasenja – preporoda – trijumfa i naše slave. Ipak, uz sve to što jest Uskrs, ovo je dan što ga učini Jahve, kličimo i radujmo se njemu. Sretan i blagoslovljen Uskrs.