Uz liturgijska čitanja 5. korizmene nedjelje razmišlja o. Anto Lozuk

Današnje Evanđelje stoji skroz pod sjenom križa. Isus se nalazi kao potopljen u moru nevjere Židova. U Isusovim riječima osjeća se tjeskoba: „Moja duša sad je potresena... Sin Čovječji bit će uzdignut...“ No, tu je usprkos svemu i čvrsta odlučnost da prihvati tvrdu zakonitost novog stvaranja: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod...“ Iz Isusovih riječi, konačno, izbija i beskrajno pouzdanje i nepokolebivi optimizam: „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi...“
Na zemlji danas živi preko šest milijardi ljudi. Žive utopljeni u brige i nevolje, nesreću i zlo. Zarobljeni u prostore vlastite gluposti, nemoći, sebičnosti, zlih sklonosti, neprestano se međusobno glođu, sukobljavaju, proganjaju, uništavaju. Rijedak je ljudski prostor i trenutak u kojemu među ljudima vlada istinski mir i istinska radost. Usred ovog tamnog prostora jada, nevolje i zla uzdiže se križ Isusa Krista. Na zemlji nema strašnijeg znaka, ali nema ni uzvišenijeg. Na križu je ispisano sve ljudsko zlo i sav ljudski jad, ali su upravo po njemu i u njemu izdignuti iznad zemlje, preobraženi, utopljeni u neslućenoj ljubavi Onoga koji je na križu visio. Za Židove križ je sablazan, za Grke ludost, za izabranike Božje križ je snaga i mudrost Božja.
Kad razmišljamo o križu, osobito onom križu koji u ovom našem vremenu pritišće nas kršćane, imamo dojam, da se Bog svijetu danas predstavlja jedino u nemoći i patnji. Na svim stranama i u svakom novom trenutku, čini nam se, dobro neprestano uzmiče pred zlom, ljubav pred mržnjom, vjera pred nevjerom... To je potaklo skupinu teologa da stvore tezu o Božjoj odsutnosti, o budućnosti koja će biti obilježena nevjerom i, konačno, da stvore teologiju o „mrtvom Bogu“. U našem svijetu Boga nema, vele ovi teolozi. U našem svijetu nema više ni snage koja bi bila kadra podržavati vjeru. U našem svijetu Bog je jednostavno mrtav. Budućnost svijeta stoga jest – nevjera.
Da, mrtav je sigurno bog koji u svojoj raskoši sjedi na prijestolju iznad oblaka. Mrtav je bog kojega si ljudi zamišljaju kao mekani jastuk na kojemu će pronaći mir i spokoj. Mrtav je bog kojega možemo koristiti kao argument u našim učenim raspravama. Mrtav je bog kojemu je jedina uloga da bude podupirač malograđanskog poretka i blagostanja. Ali stvarni Bog, Bog koji se objavio u događajima Velikog petka, nikada nije bio toliko živ i tako prisutan kao danas. Tamo gdje se očituje Veliki petak i Uskrs je blizu... Mi kršćani moramo se naviknuti na činjenicu da Bog kroz vrijeme i kroz ovaj naš svijet putuje svezanih ruku, izbičevan, popljuvan, trnovom krunom okrunjen, ogrtačem sramote ogrnut. Krist je Kralj s trnovom krunom. Trnova kruna jest znak pod kojim se nalazi i njegova Crkva... Tamo gdje se čini da je sve završeno, Bog započinje svoje djelo. Tamo gdje se čini da su sve snage razorene i sve mogućnosti zatvorene, započinje trijumf nade i ljubavi.