Enciklika 'Redemptoris hominis' Ivana Pavla II. objavljena prije trideset godina

Prije trideset godina, točnije 4. ožujka 1979., Ivan Pavao II. potpisao je prvu encikliku u svojemu dugom papinstvu, encikliku 'Redemptor hominis'. Riječ je o vrlo snažnome dokumentu koji je i nakon tri desetljeća očuvao nepromijenjenom svoju proročku dimenziju.
„Otkupitelj čovjeka, Isus Krist, središte je svemira i povijesti“ – tim riječima započinje prva enciklika pape Wojtyłe, hvalospjev Bogu koji se, utjelovivši se, sjedinio sa svakim čovjekom, jer je Krist otkupio svakoga čovjeka bez iznimke, čak i onda kada taj čovjek toga nije svjestan. Zbog toga je čovjek – piše nadalje Ivan Pavao II. – prvi i glavni put Crkve koja želi služiti samo jednome cilju: da svaki čovjek pronađe Krista, jer je spasenje samo u Njemu, u Sinu Božjem. Čovjek, naime, ne može živjeti bez ljubavi. On po sebi ostaje nerazumljivo biće, njegov je život bez smisla ako mu se ne iskaže ljubav, ako ju on ne susretne, ne iskusi, i ako ju ne prenosi. A Bog je ljubav, veća od grijeha i slabosti … jača od smrti … ljubav uvijek spremna utješiti i oprostiti. Ta objava ljubavi, koju se naziva i milosrđem, … u povijesti ima oblik i ime – zove se Isus Krist koji je po Križu potpuno dao čovjeku dostojanstvo i smisao njegova života.
Unatoč svim ograničenjima, Crkva naviješta tu istinu koja ne proizlazi od ljudi, nego od Boga. Crkva, Tijelo Kristovo, koja se nikako ne miješa s političkom zajednicom i nije vezana ni uz koji politički sustav, ne može ostati neosjetljiva na sve ono što služi istinskome dobru čovjeka, a ni ravnodušna na ono što mu prijeti, budući da je njegova sudbina vezana uz Krista. Crkva ne može napustiti čovjeka koji danas, kako se čini, sve više živi u strahu, jer se osjeća u opasnosti od onoga što proizvodi, odnosno od rezultata rada svojih ruku, te još više od rada svojega uma, težnji i svoje volje – istaknuto je u enciklici. Papa Wojtyła govori o problemu zagađivanja, o ratovima, atomskome oružju, o nepravdama, gladi, i nedostatku poštovanja života nerođenih. Pita se čini li ono što se naziva napretkom, život na zemlji čovječnijim, a čovjeka boljim, odnosno duhovno zrelijim, svjesnijim dostojanstva svoje čovječnosti, odgovornijim, otvorenijim za druge, a posebice za potrebite i slabije, te raspoloživijim za pružanje pomoći svima.
Stanje suvremenoga čovjeka čini se dalekim od objektivnih potreba moralnoga reda, kao i od potreba pravednosti, a još više od društvene ljubavi – napisao je papa Wojtyła prije 30 godina. Čovjek je sve više rob stvari, rob gospodarskih sustava, rob proizvodnje, rob svojih vlastitih proizvoda. Civilizacija isključivo materijalističkoga izgleda osuđuje čovjeka na takvo robovanje. Crkva naviješta istinu koja čini slobodnima, naviješta Evanđelje ljubavi u Kristu Spasitelju koji kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Zbog toga enciklika završava toplim i poniznim pozivom na molitvu. Nadam se – napisao je Ivan Pavao II. – da ćemo zahvaljujući toj molitvi moći primiti Duha Svetoga koji silazi na nas, i na taj način postati Kristovi svjedoci sve do krajnjih granica zemlje, poput onih koji su na Pedesetnicu izišli iz Dvorane posljednje večere u Jeruzalemu.