Uz liturgijska čitanja druge korizmene nedjelje razmišlja otac Anto Lozuk

U vrijeme kada se Isus penjao na brdo Preobraženja već je svim krajevima objavio Radosnu vijest o Božjem Kraljevstvu. Njegova apostolska putovanja su završena. Pred njim je još samo jedan put – put u Jeruzalem, gdje ga čeka muka, križ i smrt. Mnoge je poučio, dovoljno jasno je pokazao i dokazao da je Mesija i Božji Sin. Svojima je došao, svojima je govorio, ali ga njegovi nisu primili. Izrael je svoga Mesiju odbacio.
Isus je imao pravo ljudsko srce koje je osjećalo i radost i žalost, i utjehu i razočaranje. U svemu nam je bio jednak, osim u grijehu. Zamislimo sada, koje su misli i osjećaji morali ispunjati Spasiteljevo Srce dok se onog tihog večernjeg sata s tri najdraža učenika penjao na Brdo. Nakon sve nezahvalnosti što ju je proživio, nakon susreta s tolikim tvrdim srcima, nakon doživljaja nevjere i odbacivanja – pred skorim patnjama, pred Getsemanijem, križem i smrću... Ako postoje trenuci tjeskobe i očaja na ovoj zemlji, onda su to bili trenuci i dani Isusova putovanja prema Jeruzalemu. Međutim, On ni u ovoj situaciji ne očajava, nego moli. Vrlo često, svake večeri, odlazio je u brda i ondje, u tišini, daleko od ljudi, razgovarao sa svojim nebeskim Ocem. Volio je trenutke noćne molitve i svojim ih primjerom nama preporuča. U tišini i samoći čovjek pred lice vječnoga Oca najlakše donosi svoju sudbinu i svoje planove, i najlakše iz Očeve ruke prihvaća njegove teško razumljive odluke... U noćima svojih zadnjih dana Isus je molio za svoj nevjerni narod – da njegova sudbina ne bude onakva kakvu si je izabrao; molio je za apostole i učenike – da im ojača vjera i učvrste koraci u danima kušnji koje dolaze; molio je i za nas – zbunjene i izgubljene na raskršćima svijeta, usred svih ovih kriza i nedaća života... Što se više približavao Jeruzalemu, njegova je molitva sve više sličila onoj nakon Posljednje večere i u Getsemaniju: Oče, došao je čas, spreman sam piti kalež muke i vršiti Tvoju volju, prihvaćam sramotu, križ i smrt... ali, pogledaj na one koje si mi povjerio!
Nitko ispred Božjeg lica ne odlazi neuslišan. Otac je čuo vapaje svoga ljubljenoga Sina. Božanstvo, koje je do tada bilo skriveno, probija najednom tjelesne okvire, postaje vidljivo i prepoznatljivo: lice mu postade poput sunca, a haljine bijele kao snijeg. Pojaviše se Mojsije i Ilija, najveći među starozavjetnim prorocima, te zapodijevaju s njime razgovor o križu. – Križ je izvor otkupljenja, križ je izvor Duha koji djeluje u prorocima i izlijeva se na one koji vjeruju. Križ je izvor koji će proraditi uskoro – u Jeruzalemu... Kao kod krštenja Očev glas objavljuje da je ovaj siromašni čovjek, ovaj patnji i smrti izručeni Molitelj – LJUBLJENI SIN VJEČNOGA BOGA... Događaj Preobraženja objavljuje nam nešto čudesnoga: u noći zemaljskog beznađa zasjalo je Božje svjetlo. Jedno ljudsko srce u razgovoru s nebeskim Ocem pronašlo je snagu da patnju i smrt pretvori u pobjedu i otkupljenje svijeta.