Evolucija i vjera

Ne postoji oprečnost između evolucionističkih teorija i katoličkoga nauka o stvaranju, od te tvrdnje pošli su znanstvenici, filozofi i teolozi, okupljeni na Papinskome učilištu Gregoriana na međunarodnome skupu koji se tijekom tjedna održavao na temu „Biološka evolucija – činjenice i teorije“, a organiziralo ga je Papinsko vijeće za kulturu u prigodi 150. obljetnice objavljivanja Darwinove knjige 'Podrijetlo vrsta'. O potrebi „ukrštavanja pogleda“ između znanosti i vjere, govorio je predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu, nadbiskup Gianfranco Rvasi. Ti pogledi istražuju stvarnost iz različitih kutova, to je različiti pristup istoj stvarnosti – istaknuo je nadbiskup.
Osvrnuvši se na potrebu znanstvenoga sučeljavanja u razgovoru za našu radio postaju, zoolog Ludovico Galleni, profesor na sveučilištu u Pisi, rekao je kako su uvijek pozitivne prigode u kojima se mogu slobodno sučeljavati znanstvenici, filozofi i teolozi. Iz evolucije pak proizlazi temeljno viđenje svijeta i života, koje postavlja upite filozofiji i teologiji. U dokumentima II. vatikanskog sabora, u konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Radost i nada“ (Gudium et spes), upravo se govori o opravdanoj neovisnosti znanosti, a znanstvena su otkrića jedno od sredstava koja omogućuju utvrditi istinu o čovjeku; to upravo činimo – primijetio je profesor Galleni.
Na primjedbu kako je čovjek prema Darwinu proizvod uzročnosti, rekao je kako treba shvatiti što znači uzročnost; dobro je da unutar evolucijskih mehanizama ima i slučajnih mehanizama, i instrumenata koje znanost, sa svim svojim prednostima i granicama, nastoji rabiti kako bi opisala evoluciju, postoje dakle djelomično uzročni vidici. Ali to je predmet promišljanja: gledati u tim elementima, također i slučajnim, jednu vrstu očitovanja metafizike slučaja, naravno da nas to zbunjuje. Razmišljati o činjenici uzročnosti i kako je ona jedan od znakova da je sloboda temeljna vrednota svemira, stvoreni svemir da prihvati slobodno stvorenje – to mi se čini prelijepo, važan prijedlog koji znanost nudi teologiji i filozofiji – rekao je profesor Galleni.
Osvrnuvši se na dijalog između vjere i znanosti rekao je kako veoma puno proučava Teilharda de Chardina, koji, prema njegovu mišljenju, predlaže novi kalup u kojem neovisna znanost predlaže nova viđenja. U slučaju evolucije, znanost može istraživati ono što, na neki način, Teilhard naziva potrebama teologije. Pojavljuje se važan kalup, premda je malo asimetričan, po kojemu znanost opisuje svemir i daje instrumente nad kojima teologija treba razmišljati. Teologija može sugerirati radne hipoteze potom znanost treba svojim instrumentima raditi na tim hipotezama – istaknuo je profesor.
Na primjedbu kako je neodoljiva želja za sučeljavanjem, rekao je kako želja u svakom slučaju postoji. Čak i vojujući ateist, kada se bavi jednom teorijom, očituje svoje ideje, ne ograničava se samo na svoja promatranja i pokuse nego rabi i svoje ideje. Ne shvaća se dakle zašto vjernik ne trebao uspoređivati i sučeljavati se sa svojim idejama. Taj dakle vidik, koji je filozofski, imaju jedan i drugi. Nema znanstvenika koji, po definiciji, mora biti poseban tip, ni vjernika koji osobno miješa stvari. Miješanje ionako postoji, važno je poznavati instrumente po kojima su miješanja, umjesto zabuna, pomagala za bolje shvaćanje – zaključio je profesor Galleni.