Uz liturgijska čitanja prve korizmene nedjelje razmišlja p. Anto Lozuk
Danas zvuči gotovo kao bajka kada kažemo: Bilo jednom vrijeme u kojemu su ljudi postili
četrdeset dana. Prestajali bi tulumi i slavlja, nije se čula čak ni pjesma. Vrijeme
posta započinjalo je četrdeset dana prije Uskrsa, „čistu srijedu“, obredom pepeljenja.
Ljudi su tada bili drukčiji. Uzimali su život ozbiljno. U pepelu su gledali duboku
simboliku, koja im je govorila o prolaznosti svega, pa i njihova života, odricali
su se jela, pića i drugih materijalnih oslonaca, da bi oslobodili duh i uzdigli ga
prema Bogu. Mi danas teško shvaćamo da Boga možemo slaviti postom, odnosno, tako
da manje ili skromnije jedemo. Danas također postimo – ali zato da budemo zdraviji,
da se bolje osjećamo, da bolje izgledamo. Religiozni motiv više nije dovoljno jak
da nas prisili na post. Možda je to jedan od razloga da je Crkva danas svela post
na minimum – samo dva dana u godini („Pepelnicu“ i Veliki petak), nemrs samo na sedam
dana („Pepelnicu“, Veliki petak i ostale petke u korizmi), ali nije jedini. Za kršćane
postoje zadaće koje su važnije od posta. Evanđelje govori o Isusovu četrdesetodnevnom
postu i prvom javnom nastupu. Započeo je riječima: „Obratite se!“ Obraćenje je važnija,
ali i teža zadaća nego post. Obraćenje pokreće čitavog čovjeka, zahvaća sve moći duha,
i samo srce. Riječ: „Obratite se!“ poziva da se vratimo kući, svome istinskom
domu, što znači – istinskom sebi i Bogu. Obratiti se može jedino onaj kojemu je jasno
da je krenuo na krivu stranu, kojemu je jasno da je napustio svoj dom i koji za svojim
domom žali. U paraboli o izgubljenom sinu Isus najljepše tumači što znači obratiti
se. Mladić je u stranoj zemlji spiskao sva svoja dobra. Postao je gol, odbačen od
svih i dospio među svinje. U toj situaciji počinje žaliti za Ocem i očinskim domom...
Ovaj svijet ne drži obećanja koja daje. Pun je privida i laži, bezobzirnosti i hladne
praznine. Globalna kriza govori nam da je i najgrandiozniji sustav krhak i prolazan
i lako se ruši. Usprkos tome, poput izgubljenog sina i mi bježimo iz očinskog doma
i slijepo trčimo za drugim ponudama. Svjesni bijeg od Boga i zatvaranje u svoj
svijet jest grijeh. Grijeh je i najveća zapreka obraćenju – povratku Bogu. Mi grijeh
možemo nazivati nesretnom sudbinom, neurozom, hereditarno naslijeđenim teretom, fatalnom
uvjetovanošću (kao što je sada običaj), no, on ostaje sudbonosna ograda koja nas dijeli
od Boga i udaljuje od nas samih... Obratiti se znači također svoj grijeh, svoj sudbonosni
mučni teret, ponijeti onamo gdje ga se mogu osloboditi – pod Kristov križ... U obraćenju
nema ništa tužnoga, ništa što niječe ili poništava život. Obraćenje izvire iz radosti
Radosne vijesti i čovjeka tom radošću ispunja.