2009-02-28 17:42:47

Uz liturgijska čitanja prve korizmene nedjelje razmišlja p. Anto Lozuk


Danas zvuči gotovo kao bajka kada kažemo: Bilo jednom vrijeme u kojemu su ljudi postili četrdeset dana. Prestajali bi tulumi i slavlja, nije se čula čak ni pjesma. Vrijeme posta započinjalo je četrdeset dana prije Uskrsa, „čistu srijedu“, obredom pepeljenja. Ljudi su tada bili drukčiji. Uzimali su život ozbiljno. U pepelu su gledali duboku simboliku, koja im je govorila o prolaznosti svega, pa i njihova života, odricali su se jela, pića i drugih materijalnih oslonaca, da bi oslobodili duh i uzdigli ga prema Bogu.
Mi danas teško shvaćamo da Boga možemo slaviti postom, odnosno, tako da manje ili skromnije jedemo. Danas također postimo – ali zato da budemo zdraviji, da se bolje osjećamo, da bolje izgledamo. Religiozni motiv više nije dovoljno jak da nas prisili na post. Možda je to jedan od razloga da je Crkva danas svela post na minimum – samo dva dana u godini („Pepelnicu“ i Veliki petak), nemrs samo na sedam dana („Pepelnicu“, Veliki petak i ostale petke u korizmi), ali nije jedini. Za kršćane postoje zadaće koje su važnije od posta. Evanđelje govori o Isusovu četrdesetodnevnom postu i prvom javnom nastupu. Započeo je riječima: „Obratite se!“ Obraćenje je važnija, ali i teža zadaća nego post. Obraćenje pokreće čitavog čovjeka, zahvaća sve moći duha, i samo srce.
Riječ: „Obratite se!“ poziva da se vratimo kući, svome istinskom domu, što znači – istinskom sebi i Bogu. Obratiti se može jedino onaj kojemu je jasno da je krenuo na krivu stranu, kojemu je jasno da je napustio svoj dom i koji za svojim domom žali. U paraboli o izgubljenom sinu Isus najljepše tumači što znači obratiti se. Mladić je u stranoj zemlji spiskao sva svoja dobra. Postao je gol, odbačen od svih i dospio među svinje. U toj situaciji počinje žaliti za Ocem i očinskim domom... Ovaj svijet ne drži obećanja koja daje. Pun je privida i laži, bezobzirnosti i hladne praznine. Globalna kriza govori nam da je i najgrandiozniji sustav krhak i prolazan i lako se ruši. Usprkos tome, poput izgubljenog sina i mi bježimo iz očinskog doma i slijepo trčimo za drugim ponudama.
Svjesni bijeg od Boga i zatvaranje u svoj svijet jest grijeh. Grijeh je i najveća zapreka obraćenju – povratku Bogu. Mi grijeh možemo nazivati nesretnom sudbinom, neurozom, hereditarno naslijeđenim teretom, fatalnom uvjetovanošću (kao što je sada običaj), no, on ostaje sudbonosna ograda koja nas dijeli od Boga i udaljuje od nas samih... Obratiti se znači također svoj grijeh, svoj sudbonosni mučni teret, ponijeti onamo gdje ga se mogu osloboditi – pod Kristov križ... U obraćenju nema ništa tužnoga, ništa što niječe ili poništava život. Obraćenje izvire iz radosti Radosne vijesti i čovjeka tom radošću ispunja. RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.