Opasnosti od eugenetike

Eugenetika je atentat protiv čitavoga čovječanstva. Ta tvrdnja pape Benedikta XVI. u ovim satima najviše odjekuje u obavijesnim sredstvima cijeloga svijeta. Papa je u subotu na audijenciji sudionicima 15. skupštine Papinske akademije za život ponovno govorio o prednostima i opasnostima genetičkoga istraživanja, potvrđujući dostojanstvo koje pripada svakome ljudskome biću, a osuđujući ona zastranjivanja bioloških znanosti koja diskriminiraju život na osnovi genetičkih odabira. O istom problemu raspravljali su znanstvenici iz cijeloga svijeta tijekom dvodnevnoga simpozija koji je u Vatikanu prošli tjedan organizirala Papinska akademija za život. Govoreći o svrsi održanoga seminara u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinske akademije za život, rekao je u prvom redu bio je cilj istaknuti pozitivne vidike znanosti u koju treba imati povjerenja, a to je upravo genetsko istraživanje u njegovim raznim oblicima. Drugi cilj je bio stvarno utvrditi gdje se očituje izopačenje znanstvenoga istraživanja i na neki način – koliko smo u mogućnosti – zaustaviti stvarnu opasnost da ono postane eugenetika. Treći je cilj, po mom mišljenju najvažniji, antropološke i kulturne naravi: dokazati da osoba, svaki čovjek i svaka žena, nikada ne može biti svedena na jednu stanicu, niti ih se ikada može ograničiti jedino na tjelesnu dimenziju. Čovjek je puno više od toga, on je također duh, a jedino se u jedinstvu tijela i duha uspijeva stvarno shvatiti njegovu svrsishodnost, jednakost i dostojanstvo – zaključio je nadbiskup Fisichella.
Na opasnost od genetičkoga zastranjivanja također se osvrnuo u razgovoru za naš radio Bruno Dallapiccola, profesor genetike na rimskome sveučilištu 'La Sapienza'. Odavno sam predvidio da će se u skoroj budućnosti medicine, a kad kažem skoroj onda mislim na razdoblje od četiri do pet godina, jedan dio liječnika pretvoriti u ono što neki nazivanju „genomicist“. Ukratko, liječnik će trebati tumačiti rezultate genomske analize: ta će analiza očitovati sve genomske nesavršenosti, svi imamo poneki nesavršeni genom. A budući da ga svi imamo, jasno je da će se osoba naći pred nepoznatom stvarnošću. Stoga kažem da sve što se može učiniti, na razini dijagnostike, ima smisla ako iz toga proizlazi korisna informacija za rješavanje problema, ali ako se to bude činilo jedino iz znatiželje, primjerice kako je sastavljen genom, neće se postići preventivni nego teoretski učinak. Liječnik će dakle postati genomicist koji mora pokušati interpretirati, ali je građanin, koji treba primiti informaciju koju možda slabo razumije – jer je teško razlučiti pojam osjetljivosti ili sklonosti od pojma odnosa uzrok-posljedica – sigurno u opasnosti postati umišljeni bolesnik, nesretna osoba koja provodi vrijeme u vršenju zdravstvenih pretraga. U konačnici, građanin će biti teroriziran: jasan je dakle strah da komercijalni pritisci i ta pomama za nerazboritim služenjem tehnologijom mogu od budućega građanina umjesto sretne učiniti nesretnu osobu. A napretkom genetike moglo bi se osobu učiniti sretnijom – kazao je Dallapiccola..
Na primjedbu kako želi reći da osjetljivost ili sklonost prema nekim bolestima ne znači da će osoba od njih oboljeti, rekao je kako se može reći da smo svi potencijalni bolesnici. Dakle, svi smo nesavršeni, stoga ako činimo te analize svi ćemo imati gadna iznenađenja, one u sadašnjem trenutku nisu potrebite. Ako bih slučajno otkrio sklonost na neku bolest, da razvijem neurodegenerativnu bolest, danas ne mogu ništa učiniti da ta sklonost za 50, 30, ili dvadeset godina ne postane stvarnost – zaključio je profesor Dallapiccola.