Sakrament pomirbe

U jučerašnjem nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja Papa je pozvao na otkrivanje važnosti sakramenta pomirenja, odnosno ispovijedi, rekavši kako nas grijesi udaljuju od Boga, te mogu čak dušu usmrtiti ako ih se ponizno ne prizna, povjeravajući se milosrđu Božjem. Naprotiv, u sakramentu pokore, pomirenja odnosno ispovijedi, raspeti i uskrsli Krist nas po svojim službenicima čisti svojim neizmjernim milosrđem, a vraća nas u zajedništvo s nebeskim Ocem i braćom, ispunja nas svojom ljubavlju, radošću i mirom – istaknuo je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na Papin poziv u razgovoru za našu radio postaju, bosonogi augustinac, otac Gabriele Ferlisi, ispovjednik u bazilici svetoga Petra, rekao je kako je sakrament ispovijedi najljepši i najhumaniji sakrament, a potreban nam je jer se u njemu osobno susrećemo s Kristom koji prašta. Tko ima to iskustvo, svećenik ili pokornik koji se ispovijeda, zna da nema veće radosti od te, jer ona zahvaća čitavoga čovjeka, zadire u njegovu dušu. Predivna je ta radost – istaknuo je otac Ferlisi.
Na primjedbu kako je Sveti Otac u više navrata rekao kako valja razlikovati grijeh od kompleksa krivnje, rekao je da su to dva različita pojma. Osjećaj krivnje stavlja u središte povrijeđeni vlastiti ponos te umjesto mira i spokoja prouzrokuje tjeskobu i uzrujanost, nikada ne smiruje. Kajanje stavlja u središte Boga, izdanu, ranjenu ljubav Božju, stoga pokajnik zna da ga Bog smatra spremnim za praštanje, a kajanje dariva mir i spokoj. U iskrenome kajanju pokajnik u stvari čuje riječi koje je sveti Augustin u jednom govori stavio na usne Božje: „Ne zanima me to što ste dosad bili, budite ono što dosada niste bili.“ Kajanje zbog grijeha zaista dariva mir, a osjećaj krivnje uvijek uznemiruje – kazao je otac Ferlisi.
Na upit koji je najbolji način pristupanja sakramentu ispovijedi, rekao je kako osoba treba misliti da ide na susret s Gospodinom. Ne smije se opterećivati time da mora sve reći: potrebno je ispovjediti teške, odnosno smrtne grijehe, to treba biti posve jasno, ali najvažniji je susret s Kristom, osjetiti se prihvaćenim, shvaćenim i oproštenim. Ispovijed nije susret jedne osobe i psihologa u njegovu uredu, nego je susret s Kristom koji prašta. Neka načela moraju biti jasna: ispovijed ne daje bezgrješnost nego snagu i milost kako bi se čvršće borili protiv grijeha. Tko pristupa ispovijedi mora imati duhovnu odlučnost da se bori, jer ako se pristupa s neodlučnošću onda sve postaje neodlučno. Ali tko pristupa odlučno, pa čak ako mu se dogodi da čini iste stvari, slabost se očituje na taj određeni način, ali u duši svaki put kaže: „Želim se ispovjediti kao da je posljednja ispovijed i učinit ću sve da se popravim“. Ako se nakon toga opet osjeti slabim, o tome Gospodin ne vodi računa, jer vidi nakanu i zauzimanje te hrabri da se ide naprijed – rekao je otac Ferlisi i dodao kako je zahvalan Gospodinu na službi ispovjednika u bazilici svetoga Petra.