Recenzija knjige - Boris Rotar

Lojze Wieser, autor je knjige „Kuhanje pod drugim zvijezdama“, s podnaslovom 'Priče o davno zaboravljenim jelima', koju je objavila zagrebačka nakladnička kuća Meandarmedia, čiji je urednik, pjesnik Branko Čegec, u hrvatskome prijevodu tiskao jedinstvenu knjigu memorabilija o jednostavnim sirotinjskim jelima koruško-slovensko-austrijskoga pisca i nakladnika. O knjizi govori Boris Rotar:
Iako smo (ili upravo zbog toga) u začetku velike recesije u vremenu smo još uvijek lukulovsko dekadentnog desetljeća koje u Hrvatskoj bilježi svoje početke s nastankom demokratskih promjena. Od najjačih medija poput televizije do svih mogućih tiskanih kako specijaliziranih tjednika i mjesečnika tako i svakodnevnih novina (radio je tu i opet časna iznimka jer mu manjka vizualna dimenzija), u svima je poput neizostavnog glupog horoskopa kojeg više vjerojatno ni zaljubljive adolescentnice ne čitaju (jer su naravno one odrastale uz internet) i silne gastro rubrike te vinske liste. Kako, kao i većina upućenijih pratilaca kako tiskovina, tako i elektronskih medija zamjećujem da ti gurui vrhunske hrane vrlo često ako ne i po pravilu nemaju djece i vrlo su dobrostojeći pa im i priliči da tanašan sloj gornjih deset tisuća kojih je naravno u Hrvatskoj samo 10% od te brojke, podučavaju kako postati poput njih europsko-hrvatski bonkulovići. Licemjernost tih medija svaštara vidljiva je na svim stranicama gdje se od žutila politike ta ista boja razlijeva preko sportskih, kulturnih do stranica s tzv. celebritijima gdje štrče poput strašila rubrike o tzv. vrhunskim restoranima i vinima s nazivima koje je teško na hrvatskom i izgovoriti.
Reći ćete pa i to si neki mogu priuštiti. To je točno pa i tzv. visoku modu mogu si priuštiti samo neki ali ovdje se ipak radi o nečemu tako svakodnevno potrebnom i to nekoliko puta na dan kao što je jelo! Knjiga Lojze Wiesera govori o špeku i palenti, čučećoj kaši od heljde i masti, krumpirima, pečenim jabukama miševima i maslinovom ulju gdje su miševi naravno načinjeni od kvaščeva tijesta i posuti šećerom u prahu. I opet će neki reći da je banalno spominjati Afriku gdje se preživljava s dolarom dnevno ako ga imaš naravno, ali zar vijesti o dobrostojećim Amerikancima koji gube posao, kuće i šatoruju u parkovima hraneći se u javnim kuhinjama, nisu nama bliže. Zar nemamo priča o starcima koji gladuju na selima jer više ne mogu raditi na svojim imanjima, da se o otpuštenim radnicima koji ostajući na tisuću kuna Zavoda za zapošljavanje i moraju itekako razmišljati kako prehraniti obitelj kad se nerijetko djeca školuju, a oba roditelja su bez posla, ni ne govori.
O nevoljnicima zvanim 'umirovljenici' koji su u jednom kvazi-egalitarnom sustavu ipak kako kažu imali barem kakav takav poslić i eventualno shodno bodovnoj listi i stančić, teško je i govoriti. Oni su naprosto neprestano polugladni jer su među najurednijim platišama kako struje tako i plina da im i to ne isključe. Štedi se na hrani koja je neobjašnjivo u Hrvatskoj skuplja od one u zemljama Europske unije mada su hrvatske plaće istovjetne trećini evropskog prosjeka. Više nije ni profesore stid prebirati po kontejnerima tražeći plastične boce za koje je najveći hrvatski velmoža od Medvedgrada uspio ishoditi da su one od njegova ulja naravno iako plastične da plastičnije ne mogu biti nepovratne i neunovčive. Hrvatskom tajkunu nad tajkunima, onome čije se ime ne smije izgovoriti ili napisati jer se inače ostaje bez izdašnih plaćenih oglasa između ostalog i za jeftino uvezenu portugalsku i španjolsku hranu, njegove plastične boce eto nisu za reciklažu. U korist još ljepše Lijepe naše.
U jednom poglavlju Wieser piše o klanju svinje, kobasicama od pluća, krvavicama, mozgu s jajima, čvarcima, hladetini, tripicama, juhi od svinjske koljenice, jetrenoj pašteti, pireu od krumpira i rezancima, pašteti od bikova repa i kiselom mlijeku... Sve to taj koruški Slovenac, tiskar, nakladnik, utemeljitelj vlastite enciklopedije istočne Europe, suorganizator europskog duhovnog dijaloga, prevoditelj, pisac, otac, muž, kuhar.. kako se sam predstavlja, s notom iskrene nostalgije bilježi bez stida u detalje objašnjavajući kako se i kojom prigodom pojedino jelo pripremalo. Veliko je bilo siromaštvo koruškog seljačeta i ova je knjiga njegova pohvala umijeću iskorištavanja ama baš svega što se moglo u jelo pripraviti od sirotinjskog okružja u kojem se živjelo.
Mnogo je Hrvata odraslo uz nezaobilaznu zlatnu knjigu kuharstva Mire Vučetić u kojoj su nabrojena valjda sva moguća blaga hrvatske kuhinje i sve slastice i sve juhe, i sva povrća i sve ribe našeg Jadrana kao i načini kako se sve to pripravlja. Sve se kuhinje prožimaju i utječu jedna na drugu pa su, dakako, i u Hrvatskoj jela s pikantnošću mađarskog, lešo kuhanih mediteranskih jela do orijentalnih slastica. Valjalo bi nanovo tiskati samostanske recepte poput nezaboravnog krčkog krstjanina akademika Branka Fučića koji odišu sinestezijom jednostavnog, izvornog, domaćeg. Valjalo bi sada ostaviti paunova perja kojima su se na povraćanje tjerali rimske izjelice juha od ptičjih jezika, da se ono krupnije ni ne spominje. Ne piše se i ne prikazuje kako žive i za hranu brinu misionari koji podučavaju najsiromašnije kako saditi, zalijevati i kako se samodostatno prehraniti dok ih istodobno multinacionalne kompanije tobože daruju genetski modificiranim fabrikatima svoje novokomponirane hrane tjerajući ih ne samo da budu pokusni kunići već i potrošači tih milodara zbog kojih poput gladnih ptića samo otvaraju usta očekujući od bogatih bačeni zalogaj.
Druga strana svih mogućih bjelosvjetskih band aidova je i opet vlastita samopromocija za čiju se dobrohotnost dobija plemićka titula. Sve to skupljanje hrane i novca uzaludno je dok se ne kupe strojevi i školuje ljude da biblijski u znoju lica svoga zarađuju kruh svoj svagdašnji. Kad je god harala glad uz nju je išla i smrt koja se pojavljivala najprije kao nepravedni porez, dužničko ropstvo, zatvor, tlaka do smrti, rat i opet glad i kotač se iznova vrti. U vrijeme krize ljudi se pojačano vraćaju crkvi i Bogu, rastu naklade knjiga o samopomoći, samo nikako da se pojave knjige kako se može i kad je najbolje izrigolati lijehu za posaditi barem salatu, mrkvu, krumpir...
Kad je već u Hrvata toliko neobrađene zemlje i kad već imamo sreću da nismo u tako „sirotim“ zemljama poput Norveške, Švedske, Islanda koje i da hoće nemaju zasigurno toliko dobre i bogate zemlje kao mi Hrvati. Eto možda u Danskoj i Nizozemskoj ima takvih knjiga jer oni uzgajaju i krave i tulipane oduzimajući moru zemlju. Pozdravljam stoga ovu korisnu sentimentom izmeandriranu koruško-hrvatsku pohvalnicu jednostavnoj hrani gdje se od životinja ništa ne baca i iskorištava se sve pa makar i za hladetinu. Sjetite se, Aristotel je tvrdio da i životinje imaju dušu- animu. Otuda u mnogim jezicima naziv za njih i jest animal, animale...Valja nam dakle iščekivati na tragu ove skromne, izvrsne male Meandrove lijepe i korisne knjige-ode, vrijeme kad će se pojaviti i nova recesijska kuharica za siromašne. Ovo je pravo vrijeme za nju. Nadati se je da će je siromašni moći kupiti!