Sestra Damjana Barbarić o povijesti i karizmi Sestara uršulinki

O svetoj Angeli Merici i redovničkoj zajednici koju je utemeljila još u 16. stoljeću, odnosno o Družbi svete Uršule, čije su sestre poznatije kao uršulinke, za naše slušatelje govori sestra Damjana Barbarić: Rimska Unija reda svete Uršule Hrvatska provincija
Na prijelazu iz petnaestoga u šesnaesto stoljeće, u vrijeme velikih geografskih i tehničkih otkrića; u vrijeme reformacije i protureformacije; humanizma i renesanse; u vrijeme puno suprotnosti i naglih promjena… upravo u to i takvo vrijeme Bog podiže ženu koja će odgovoriti na zahtjeve svoga vremena u svemu poslušna njegovim savjetima i nadahnućima - Anđelu Merici. Rođena je u malom talijanskom gradiću na obali Gardskog jezera, Desenzanu, 1474. Vrijeme koje je provela u obitelji snažno je utisnulo u nju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Svake ih je večeri hranilo duhovno štivo iz očevih usta o svecima i mučenicima. »U dubini svoga bića okrenuta, usmjerena prema onome što je Božje, Anđela je izrasla u djevojku koja je znala što u životu želi. Ne bez borbe, ona je znala da svoj život želi posvetiti za službu Bogu i ljudima.«
Ubrzo su ljudi u njenoj bližoj i široj okolici otkrili u njoj nešto posebno. Zračila je čudesnom milinom. Ljudi su je tražili, željeli čuti riječ utjehe i razumijevanja. Zvali su je »madre.« Najveći dio svog života provela je u Brescii gdje su joj se pridružile i prve družice. Blagoslovljene 1535. godine, na blagdan Aleksandrijske djevice i mučenice, Katarine, 25. studenoga, zajedno s dvadeset i osam družica, upisuje u knjigu imena članica nove Družbe sv. Uršule. Bio je to vrlo smion pothvat: djevice koje žive evanđeoske savjete bez javnog zavjetovanja i to izvan klauzure, po obiteljima. No, Anđela je imala te herojske hrabrosti da započne takav novi način života: izvan samostanskih zidina, ali s «klauzurom» u srcu.
Anđela je odgovorila na Božji poziv u vrijeme kada žena nije imala nikakva prava, ponajviše prava odluke o svom načinu života. Udati se ili biti redovnica bila je odluka roditelja. Anđela je željela da žena sama slobodno odluči. U prvim recima pravila koje je Anđela ostavila piše: »Neka uđe radosno i vlastitom voljom.« Anđela je bila svjesna dostojanstva izabranja na takvu životnu čast da bude, zajedno sa svojim družicama, zaručnica Isusa Krista. Ta ju je ljubav prema Gospodinu nosila i tu je ljubav nosila drugima, ljubav koja je izvirala iz duboke nutarnje kontemplativne povezanosti s Gospodinom. U isto vrijeme ta ju je ljubav oslobađala za nesebično darivanje drugima. Jednostavno je svojom prisutnošću zračila nebeskom milinom i osvajala ljude za Boga.
Donosila je drugima mir i pomirenje, tješila je siromašne i one koji su bili u kušnjama, savjetovala je sve koji su tražili duhovni savjet, poučavala u duhovnom životu, nastojala oko pravde među ljudima, bila je, naprosto, kako svjedoči njezin tajnik Cozzano, »kao sunce koje obasjava druge… bila je kao vatra i požar ljubavi koji je zapaljivao druge… njezine su riječi bile žarke, moćne i blage… izgovorene s takvom snagom milosti da je svatko bio prisiljen reći: 'Tu je Bog!'« To želi i od svojih družica – sestara: »A cjelokupno njihovo ponašanje, djela i riječi neka budu prodahnuti ljubavlju, snoseći sve strpljivo… sve njihove riječi neka budu mudre i uljudne i neka vode miru i slozi… neka budu na čast Isusu Kristu kojemu su obećale svoje djevičanstvo i svu sebe.«
Uzalud bismo tražili točno određeni apostolat Anđeline Družbe. »Biti zaručnica i majka: to je identitet Anđele i njezinih kćeri u svim vremenima i prostorima.« Anđelina kćer treba prvenstveno biti, bez obzira što radila. Ipak, kroz stoljeća, ono po čemu su uršulinke postale karakteristične, i što je i danas prepoznatljivo, jest »misija odgoja u različitim oblicima u vidu evangelizacije.« Družba sv. Uršule brzo se proširila Italijom, zahvaljujući – među ostalima – utjecaju milanskog nadbiskupa Karla Boromejskog, a samo nekoliko godina iza Anđeline smrti, prve uršulinke odlaze u Francusku te odande širom Europe. Prva misionarka, bl. Marija od Utjelovljenja Guyart odlazi 1639. u Kanadu, a zatim se uršulinke šire po zemljama Amerike, Australije, Afrike i Azije. Danas na svijetu ima preko 45 različitih grana velike Anđeline obitelji. Mnogi su se samostani udružili u unije, neke su uršulinke ostale živjeti kako je to sv. Anđela zamislila, druge su slijedom okolnosti prihvatile samostanski način života i klauzuru. U Hrvatsku prve uršulinke dolaze 1703. u grad Varaždin, a od 1927. postajemo dio Rimske unije, koja obuhvaća 29 provincija širom svijeta s generalnom upravom u Rimu, a koja je nastala 1900. udruživanjem triju zajednica Blois-Rim-Calvi. Od samih početaka uršulinke su se u Hrvatskoj posvetile cjelokupnom odgoju mladih, posebno djevojaka. Sve do 1945. imale su školu u Varaždinu, koja je nasilno prekinuta i zgrada oduzeta. Ovaj prekid potaknuo je uršulinke na širenje po Hrvatskoj, gdje su se angažirale za rad na župama u katehizaciji djece, mladih i odraslih. Prije tri godine, školska je zgrada u Varaždinu vraćena u uršulinsko vlasništvo. Zgrada je temeljito restaurirana i preadaptirana za Duhovni centar »Dom sv. Anđele« i Dječji vrtić »Sv. Uršula«, koji će ove godine započeti svoj rad. Od 29. prosinca 2008. do 14. siječnja 2009. u našoj Hrvatskoj provinciji boravi osma generalna majka Rimske unije, Cecilia Wang, koja obilazi, zajedno s našom provincijalnom glavaricom s. Cecilijom Kolarić, zajednice naše provincije: Varaždin, Zagreb, Slavonski Brod, Zenicu, Rovinj.