Uz liturgijska čitanja treće nedjelje Došašća razmišlja don Mario Buljević
Četiri su godišnja doba, no advent, poslije pak Božić i božićno vrijeme, kao da su
uz ovu dobro poznatu podjelu vremenskog ciklusa, jedno posebno godišnje doba. Puno
drugačije od svih ostalih, a opet u svakome od njih bi moglo ili bolje reći, bi trebalo
pronaći svoje mjesto, tj., pripadati mu. Riječ je pak o godišnjem dobu dobrih želja
kako ga jednom nazva jedan radijski voditelj. I zbilja je posebno. Dovoljno je
proći gradom, mjestom u kojem živiš, dovoljno je možda proći samo ulicom u kojoj stanuješ
i vidiš taj svoj isti grad, mjesto i ulicu kako se odijevaju ili možda već nose ruho
ovog posebnog godišnjeg doba. Iako je hladno jer je prosinac – barem tamo gdje
su prosinci hladni – postaje nekako toplije u ovo doba, ali isto tako, tamo gdje se
ne želi ni advent, ni Božić ni božićno vrijeme, gdje se ne želi prihvatiti to posebno
godišnje doba, prosinac, ali i svi drugi dani i mjeseci ma koliko topli i vrući bili
pa makar bilo i samo ljeto, zapravo su studeni i hladno je. Još je nešto zanimljivo,
iako je noć duža kao da je svjetla više. I stvarno, promatrajući taj naš grad, mjesto
i ulicu, vidimo da se sjaje, da je svjetlo svijeća koje ih obasjava jače, da ih čak
možda i ljepšim čini, ali opet, uza sve to, ostaje mrak. Stoga, koliko god lijepa
bila ova svjetla, koliko god jaka bila, ne mogu zamijeniti dan čije je svjetlo jače.
Jer bez svijetla dana ostaje mrak, te iako se sjaj svjetala u mraku čini jačim, zapravo
samo pokazuje da je tama mraka i noći dublja. Zato je potrebno svjetlo dana. A ono
pak moguće je jedino zbog sunca o čijem sjaju dan svjedoči. Današnje evanđelje
na poseban način stavlja ispred nas osobu Ivana Krstitelja za kojeg kaže – kako ne
bijaše svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo. Zato je Ivan sjaj, a jer je sjaj, svjedok
je onog Mladog Sunca s visine koje jedino može obasjati sve naše tame, svaki naš mrak,
svjedok je Isusa Krista. Ako je advent zbilja tako posebno vrijeme, mi vjernici
kako o ovom Adventu, ali i u životu općenito, jer duhovnost Došašća spada na jedno
od temeljnih obilježja kršćanskog života, pozvani smo posvjedočiti o svjetlu Ovog
Mladog Sunca s visine, pozvani smo biti njegov sjaj. Upravo zato, kao što svjetlo
dana ovisi o suncu, o njegovu sjaju i mi ovisimo o Isusu Kristu. Jednostavno kazano
bez Isusa Krista čovjek ostaje bez svoga sjaja, postaje besmislen, postaje i ostaje
prazan, čovjek ostaje bez one kvalitete koja ga čini tako posebnim. Bez Boga, bez
Isusa Krista, čovjek ostaje bez ljubavi. I zbog toga uzalud je obasjanost i ljepota
naših gradova, mjesta i ulica, jer mrak ostaje, sve je to uzalud ako mi nismo svjedoci
svjetla ovog posebnog godišnjeg doba, svjetla kojemu je sjaj ljubav jer joj je izvor
Isus Krist bez kojeg i bez koje naša radost nikad neće biti potpuna. Budimo zato njegovi
svjedoci. Amen!