Novi dokument o bioetici

Svakom ljudskom biću, od začeća do prirodne smrti, treba priznati dostojanstvo osobe (1), tim riječima započinje naputak „Dostojanstvo osobe“ o nekim bioetičkim pitanjima, koji je objavio Zbor za nauk vjere, a predstavljen je 12. prosinca u Tiskovnome uredu Svete Stolice. Dokument želi osuvremeniti naputak 'Dar života', koji je isti Zbor objavio 1987. godine, jer su biomedicinske tehnike u posljednjih dvadeset godina doživjele veliki razvoj.
Naputkom se, koji je odobrio Sveti Otac, želi izraziti veliko „da“ ljudskome životu, zbog čega „ne“ u dokumentu treba gledati u pozitivnome svjetlu isto kao što se pozitivno gleda na „ne“ čovječanstva kršenju ljudskih prava, rasizmu, ropstvu, diskriminaciji žena, djece i bolesnih osoba (36). Crkva je, podsjeća se, prije stotinu godina hrabro branila radnike ponižene u njihovim pravima: danas brani „jednu drugu kategoriju osoba, zametak „ugrožen u temeljnome pravu na život“ (37). Crkva s povjerenjem gleda na znanstveno istraživanje i priznaje mu neovisnost, ali poziva sve zaokupljene na etičku i društvenu odgovornost (10). Osnovno načelo jest da plodu ljudskoga rađanja „od prvoga trenutka njegova postojanja, to jest od samoga trenutka oplodnje jajne stanice (zigote) treba priznati pravâ osobe, među kojima ponajprije neotuđivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život“ (4).
Što se pak tiče liječenja neplodnosti, moraju se odbaciti sve tehnike umjetne heterologne i homologne oplodnje koje zamjenjuju bračni čin. Naprotiv, dopuštene su tehnike koje se konfiguriraju kao potpora bračnom činu i njegovoj plodnosti. Posvajanje djece treba hrabriti (12-13). Dokument napominje da je u oplodnji „in vitro“ „veoma velik broj žrtvovanih embrija“. Riječ je o tehnici koja ljudski embrij smatra „jednostavnom gomilom stanica“. Osim toga sve su češći slučajevi da nesterilni parovi pribjegavaju tehnici umjetne prokreacije s ciljem genetskoga odabira svoje djece (14-15). Crkva priznaje legitimitet želje za djetetom, ali ta želja „ne može opravdati njegovu proizvodnju“. U stvarnosti se stječe dojam da neki istražitelji ... popuštaju logici subjektivnih želja i gospodarskim pritiscima, veoma snažnim u tome području (16). Među po sebi nedopuštenim tehnikama je i tehnika ICSI (Intra cytoplasmic sperm injection), koja se sastoji u izravnom unošenju jedne sjemenice (spermija) u citoplazmu jajne stanice, jer se odvija izvan tijela supružnikâ posredstvom radnji treće osobe (17).
Dokument potvrđuje nedopustivost zamrzavanja embrija te izjavljuje da su neprihvatljivi prijedlozi da se postojeće zamrznute embrije koristi u znanstvenom istraživanju, u terapijske svrhe ili da ih se stavlja na raspolaganje neplodnih parova. Problematičan, iako po nakani plemenit, izgleda prijedlog „prenatalnoga posvajanja“. Tvrdi se da se nalazimo „u situaciji nenadoknadive nepravde“: doista se ne nazire „moralno dopušteno rješenje“ za ljudsku sudbinu zamrznutih embrija, koji su uvijek nositelji bitnih prava i stoga kao ljudske osobe dostojni pravne zaštite. Također je proglašeno „moralno neprihvatljivim“ zamrzavanje jajnih stanica s ciljem umjetne prokreacije“ (18,19,20).
Što se pak tiče abortivnih radnja, dokument se poziva na takozvanu embrionalnu redukciju „da se putem izravnoga uništavanja smanji broj embrija ili fetusa nazočnih u majčinskoj utrobi“: riječ je o „namjerno selektivnom pobačaju“. Čak i pre-implantacijska dijagnoza, za razliku od drugih oblika prenatalne dijagnoze“, činjenično dovodi do kvalitativne selekcije s posljedičnim uništavanjem embrija“, s nepoželjnim učincima ili obilježjima: riječ je o teškoj i nepravednoj diskriminaciji koja dovodi do nepriznavanja etičkoga ili pravnog statusa ljudskih bića teško oboljelih ili nesposobnih. (21-22). Uz kontracepcijska sredstva, naročito nisu dopuštene radnje koje kao kontracepcijske tehnike djeluju nakon oplodnje, poput uvojnice i pilule dan poslije, koje kompromitiraju embrij prije njegova usađivanja u maternicu, ili kontrakcijske tehnike poput pilule RU 486, koje izazivaju izgon tek usađenoga embrija. Uporaba takvih sredstava spada u „grijeh pobačaja“ i „ ako se stekne sigurnost o učinjenom pobačaju“ upada se u „automatsko izopćenje“. (23).
Što se pak tiče genijske terapije, uporabe genetičke inženjerije u terapijsku svrhu, načelno su dopušteni zahvati na somatskim stanicama, dakle ne na reproduktivnim, čiji su učinci ograničeni na pojedinu osobu. Nisu dopušteni zahvati na zametnim stanicama zbog velike opasnosti prenošenja eventualnih šteta na naraštaj (26-27). Dokument odlučno osuđuje primjenu genetičke inženjerije u neterapijske svrhe, odnosno u svrhe navodnoga poboljšanja i odabira genetskih sposobnosti: riječ je o ideološkom prohtjevu zamjene Boga „u pokušaju da se stvori novi tip čovjeka“ (27). „U biti je nedopušteno“ ljudsko kloniranje, reproduktivno, terapijsko ili istraživačko. Reproduktivno kloniranje zasniva „jedan oblik biološkoga ropstva“. A „još je teže takozvano terapijsko kloniranje“ koje se sastoji „u stvaranju embrija s nakanom da ih se uništi“ kako bi se liječilo drugu osobu (28-29-30).
Što se pak tiče terapijske uporabe matičnih stanica, nazvane su „dopuštene metodike koje ne nanose tešku štetu subjektu iz kojega se uzimaju“, dakle u slučaju uzimanja iz odrasloga organizma, iz krvi pupčane vrpce u trenutku porođaja, iz tkiva fetusa umrlih prirodnom smrću. Naprotiv, strogo je nedopušteno uzimanje matičnih stanica iz živoga ljudskog embrija jer to vodi njegovu uništavanju. Znanstveno istraživanje na matičnim stanicama – stoji u dokumentu – povijest je već osudila i osuđivat će , „ne samo zato što je bezbožno nego i jer je neljudsko“ (31-32). Također je uvrjeda dostojanstvu ljudskoga bića „takozvano hibridno kloniranje“, koje miješa ljudske i životinjske genetske elemente, „kadro remetiti posebni ljudski identitet“ (33).
Dokument na koncu govori o uporabi ljudskoga „biološkog materijala“ nedozvoljenoga postanka, koji istražitelji moraju odbiti iako je proizveden izvan njihovih laboratorija ili se nalazi u trgovini, zbog obveze izbjegavanja suradnje u zlu i sablazni“ Dokument ipak govori o „različitim odgovornostima, a teški bi razlozi morali biti moralno razmjerni da se opravda uporaba spomenutoga 'biološkoga materijala“, kao u slučaju cijepljenja djece, „premda su svi obvezni očitovati vlastito neslaganje što se toga tiče i zahtijevati da zdravstveni sustavi stave na raspolaganje druge vrste cjepiva“ (34-35).
Moralni nauk Crkve – stoji u zaključku dokumenta – katkada je bio prozivan zbog previše zabrana, ali iza svakoga „ne“, blista veliko „da“ priznavanju dostojanstva i neotuđive vrednote svake osobe i neponovljivoga ljudskog bića pozvana na život (36-37).