Uz liturgijska čitanja Druge nedjelje došašća razmišlja vlč. Marijo Buljević
Dok svaka nada u sebi nosi sebi svojstveno čekanje, svako čekanje u sebi bi trebalo
pronaći mjesta za nadu, jer bez nje čekanje se pretvara, tj. vodi očaju. Zapravo,
čekanje ne samo da bi trebalo pronaći mjesta, već bi ono samu nadu trebalo učiniti
vidljivom. Vjerujem da ne postoji čovjek koji u svom životu nije bio zahvaćen
iskustvom čekanja, iščekivanja, iskustvom neizvjesnosti, tj. iskustvom vremena koje
na neki način u isto vrijeme uznemiruje i umiruje. Iskustvom vremena koje poziva na
spremnost, za dolazak onog koga se čeka, iskustvom vremena koje poziva na napetost
čekanja, ali i na smirenost zbog nade koja ne da da čekanje ugasne, a opet, onom pak
tko čeka, daje snagu, utjehu, sigurnost da uistinu i dolazi onaj koji ima doći. Zato
vrlo važnu ulogu u čekanju ima glas onog koga se čeka, bilo da progovara sam, bilo
da o njemu govore. Ovdje se dovoljno prisjetiti što je to kroz povijest do naših vremena
značilo pismo, zatim brzojav, danas telefonski poziv, poruka, čiji je čitav sadržaj
bio svediv na samo jednu riječ, a ona glasi - dolazim -; a nakon što bi ona bila pročitana,
započimalo je čekanje. Upravo takav glas potvrđuje nadu, a krati čekanje. No, što
to zapravo znači za one koji čekaju? Ponajprije znači blizinu onog koji je daleko,
znači njegovu prisutnost, iako ga još nema, iako još nije došao. Onaj koga se čeka
kao da je tu, jer je negdje drugdje već odavno, to što ovdje nazivamo negdje drugdje
je srce onog koji čeka. A kad je to već tako, onda ni stvari oko nas, ni vrijeme u
kojem se nalazimo, pa ni mi sami ne možemo i ne mogu biti isti, jer glas kojeg smo
čuli, zove da se spremimo za susret. Upravo tu, u prostoru između onog tko čeka
i onog koga se čeka, događa se priprava, događa se osluškivanje glasa koji poziva
na promjenu, jer osoba koja čeka, ali koja čeka u nadi, pokazuje koga se to zapravo
iščekuje. Današnja čitanja očituju nam blizinu Onog o kojem glas viče: Pripravite
put Gospodinu, poravnite mu staze. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak
neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi. Potrebno
je dakle biti spreman, a svaka spremnost traži svojevrsni napor, traži pripravu. Zato
je čekanje i prilika da se pripravimo, tj. naša radost zbog dolaska onog koga se čeka
bit će uvećana jedino ako se oslobodimo svega onog što bi Njega rastužilo. A ono što
rastužuje Njega, uvijek je razlog i naše tuge. Upravo taj razlog nalazi se često u
nama samima. Svi naši grijesi, naši propusti, tj. sve što priječi da susret Njega
i nas uistinu bude prava radost. Stoga, pripraviti put Gospodinu, znači očistiti
svoje srce, napraviti mjesta u tom našem srcu za Onog koji nas u svojem već odavno
nosi. Pripraviti put znači urediti svoje srce, jer osim za tebe samog, srce može i
želi kucati i za onog kome dopustiš da u njega uđe.Urediti ga tako da zbog iščekivane
radosti radi Onog koji u njega dolazi, srce postane veće, da naraste jer velik je
Onaj koji nama dolazi u pohod, koji želi u srce ući, a to je sam Bog. Upravo zato
Advent je vrijeme žarkog iščekivanja i to iščekivanja Onog koji je jedini sposoban
preobraziti čitav naš život snagom Duha Svetoga, snagom ljubavi jer sam je Ljubav,
to je ujedno i vrijeme u kojemu odjekuje glas da On dolazi i ne kasni. Na nama je
pak da se tom Duhu stavimo na raspolaganje, tj. učinimo prikladnim mjesto za dolazak
Onoga koga se čeka: Isusa Krista. To mjesto mi smo sami. Na to nas pozivaju na poseban
način adventsko vrijeme i Riječ Božja koju kroz to vrijeme slušamo. Amen.