2008-11-29 18:17:15

Uz liturgijska čitanja I. nedjelje Došašća razmišlja vlč. Mladen Škvorc


Prije par smo nedjelja u liturgijskim čitanjima slušali kako nas Isus opominje da bdijemo. Bila je to prispodoba o mudrim i ludim djevicama. Danas nas Isus ponovno opominje i uči kako treba bdjeti jer se ne zna kada će on doći. Zašto se u tako kratkom vremenu dva puta naglašava bdijenje? Očito je važno baš u ovom vremenu ponovno naglasiti bdijenje.
Prva je nedjelja Došašća, odnosno Adventa. To je vrijeme iščekivanja i nade. U tom smislu treba shvatiti i odlomak današnjeg evanđelja. Mi u ovom vremenu Došašća iščekujemo Isusov dolazak, ali ne u smislu konačnog suda, već u smislu iščekivanja njegovog rođendana, odnosno točnije rečeno, njegovog rođenja. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za Sunce Pravde koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju. Vječna Riječ, koja je van svakog vremena, postala je Utjelovljena Riječ u vremenu, te stoga posvetila sve vrijeme. U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost).
Došašće je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako ljudsko srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku: i polumrak dragih zornica, i adventske pjesme, i treperavo blistanje svijeća na našim oltarima i adventskim vijencima. U svemu tome kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći; kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše – sreća djece Božje.
U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev – onaj njegov dolazak koji se zbio u vremenu i dolazak koji će se zbiti na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.
No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvijestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.
Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da svoju pažnju usmjerimo na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.
Zbog toga treba biti duhovno pripravan, treba bdjeti, a Isus je taj koji nas poziva na bdijenje. Evanđelje nam donosi kratku prispodobu preuzetu iz govora o posljednjim stvarima. Domaćin, Krist, otputovao je u daleku zemlju. Svoju kuću povjerio je slugama, povjerivši svakome njegov posao, a vrataru je zapovjedio da bdije.
Ali sve je u ozračju željnog očekivanja njegova povratka koji će biti iznenada, neočekivan. Može doći uvečer u smiraju dana, kad se noć spušta na zemlju; ili o ponoći, u gluho doba noći; ili za prvih pijetlova, kada se već nazre zora; ili ujutro, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju.
I treba biti uvijek budan i spreman, a ne pospan kao lude djevice. Svaki na svom povjerenom mjestu, i sluge i vratar. Misao vodilja u prispodobi je bdijte, što se u kratkoj prispodobi četiri puta ponavlja. Treba bdjeti, i to svaki na svom mjestu – djelatan i radišan. Kuća, sluge, vratar… – sve nam govori da Isus najprije misli na Petra i apostole. Ali Isus svima kaže: Bdijte!
Kako nam snažno u ovo adventsko vrijeme odjekuju riječi sv. Pavla: Vrijeme je već da se prenemo iz sna, jer nam je sada spasenje bliže, nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi!
Isti učinak ima i Isusova riječ upućena svima nama: Pazite! Bdijte! Isus nas poziva na duhovno bdijenje, odnosno spremnost da u svakom trenutku, po volji Božjoj, stanemo licem u lice pred njega. Onaj koji se ne mora brinuti i bojati kako će ga Bog suditi, taj duhovno bdije i upravo je on prototip osobe o kojoj Isus danas govori. Takva osoba uvijek pazi da joj onaj Božji "dio" u nama, odnosno savjest, uvijek bude čista. Takva osoba pazi da ne nanosi zlo drugoj osobi, nastoji uvijek pomoći bližnjemu bez obzira na vrijeme u kojem se nalazi.
Istinski i pravi kršćanin koji doista živi svoju vjeru, nastoji uvijek živjeti tako da priskače drugima u pomoć. Krivo je misliti da treba pomagati drugima samo u ovo vrijeme iščekivanja Isusovog dolaska. Pomagati treba uvijek i u svako doba, a ovo nas vrijeme potiče na to da još više pomažemo.
No, svakom se može dogoditi da pogriješi, da ne bude uvijek raspoložen za pomoć, da koji puta propusti pomoći bližnjemu, da ga uvrijedi ili mu nanese neko zlo. Tada mudar čovjek koji bdije nad svojom savješću odmah nastoji ispraviti počinjenu nepravdu, nadoknaditi nastalu štetu, a svoju savjest umiriti valjanom i skrušenom ispovijedi.
Upravo o ovoj vrsti bdijenja nas želi Isus poučiti. To je ono bdijenje koje Isus traži od nas kao cijenu našega spasenja, jer sjetimo se prošlotjednog Evanđelja. Prošli smo tjedan slušali da u svakom; svim bližnjima: kolegi, susjedu, prijatelju, trebamo gledati Isusa i da ga trebamo poštovati kao Isusa, kako bismo zaradili nebesku plaću. Samo ćemo ovim načinom bdijenja moći mirno spavati. Iako ovo zvuči kontradiktorno, vrlo je istinito. Iako je bdijenje čista suprotnost počinku, duhovno bdijenje nam osigurava čistu savjest i na koncu konca miran san, odnosno fizički odmor koji nam je pak potreban, kako za vršenje svakodnevnih zadaća tako i za planiranje i vršenja dobrih djela ljubavi i milosrđa, a na ta smo djela svi mi pozvani. RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.