Selilaštvo u Aziji

Razvijati dijalog na tri razine – s useljenicima, sa siromašnima i raznim kulturama i religijama – kako bi se unaprijedila pastoralna skrb za selioce i izbjeglice u Aziji, u praskozorje trećeg tisućljeća – bio je cilj i ujedno geslo Prvoga azijskoga kongresa za selioce, u Bangkoku nedavno održanog na inicijativu Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika, koje je u Tajlandu predstavljao kardinal Renato Raffaele Martino, predsjednik Vijeća.
Na koncu kongresa izaslanstva su usvojila radni dokument. Putovima iseljavanja svake godine krene oko 200 milijuna osoba: ljudi u taženju posla, mladi radi studija, očajnici u bijegu od nasilja raznih vrsta. Crkva tu masu ljudi mora promatrati kao „novo proročko područje“, očitovati svoju pozornost kroz solidarnost i dušobrižništvo. Tu su obvezu prihvatili sudionici kongresa potpisujući zaključni dokument. Od Kine do Indije, od Filipina do Mjanmara i Arapskih emirata, biskupi i stručnjaci obvezali su sa selilačkim pitanjem sučeliti trostrukim dijalogom: dijalog sa seliocima i izbjeglicama, sa siromašnima i rubnima u azijskim društvima, s bogatim mozaikom kultura, jezika i azijskih drevnih vjerskih tradicija – stoji u dokumentu.
Ipak, budući da je Azija jedna od najizloženijih svjetskih regija ponižavajućim ljudskim posljedicama selilačkih pokreta, mora se dobro proučiti i sučeliti se nekim veoma važnim čimbenicima poput jamstva jedinstva i obiteljskoga blagostanja, promicanja alternativa nasilnim seljenjima, proučavanja pozitivnoga i negativnog vidika radničkoga seljenja, borbe protiv trgovine ljudskim bićima i zaštite preživjelih žrtava. Pri tome se mora voditi računa o „novim ropstvima“ koja pogađaju milijune selilaca, izbjeglica i njihove obitelji: djecu ratnike, žrtve prostitucije, ljude na prinudnom radu. Kako bi se suprotstavilo tim zloporabama, treba psihosocijalnom potporom i ponovnim uključivanjem u društvo upotpuniti zaštitne sustave koji se odnose na obranu prava žrtava trgovine ljudima, naročito ako žrtve surađuju u otkrivanju trgovaca ljudskim bićima – stoji u dokumentu.
Što se pak tiče Crkve, njezina je dužnost hrabro otvarati nove putove nade za one koji trpe i očajni su, a činjenica da su selioci podvrgnuti trajnim izazovima i rastućim opasnostima povećava ulogu i odgovornost Crkve u promicanju kulture prihvata. Osim toga, sama Crkva mora poticati teološki vidik iskustva selilaštva, koji mora nadahnjivati nove odgovore u područjima posebne pastoralne skrbi. U dokumentu se inzistira na odnosu između Crkve podrijetla i Crkve prihvata useljenika, a potiče se ustanovljenje zajedničke obiteljske službe za selioce radi pronalaženja učinkovitih odgovora na potrebe onih koji su se silom ili milom morali udomiti u drugoj državi.