Uz liturgijska čitanja svetkovine Krista Kralja razmišlja vlč. Mladen Škvorc

Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: "Ti li si židovski kralj?" Isus odgovori: "Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" Pilat odvrati: "Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?" Odgovori Isus: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde." Nato mu reče Pilat: "Ti si dakle kralj?" Isus odgovori: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." Reče mu Pilat: "Što je istina?" (Iv 18, 33-38)
Riječi iz Ivanovog evanđelja koje smo upravo čuli sastavni su dio Muke Gospodina našega Isusa Krista koju svake godine čitamo na Veliki petak. Ivan promatra Isusa očima vjere. Za njega je raspeti Isus Kralj, vječni Božji Sin. On je svjetlo koje prosvjetljuje one koji traže istinu. On nam razotkriva srce Boga koji nas ne želi osuditi, već spasiti.
S druge strane, razmišljajući o ovim riječima, bez nekog većeg intelektualnog napora, mogli bismo zaključiti kako se ovdje radi o montiranom procesu kakvih smo bili svjedoci i u povijesti našeg naroda. No, želimo li malo dublje prodrijeti u ove riječi našu pažnju zaokuplja već prvo Pilatovo pitanje: Ti li si židovski kralj? Bi li Pilat ikada postavio slično pitanje, da se u pozadini ovog razgovora nije krila treća osoba za koju pojam Židovski kralj ima posve drugu, religioznu i mesijansku vrijednost – izabrani Božji narod.
Židovska misao o mesiji u Starom zavjetu prolazila je kroz nekoliko faza. Najprije su to bili Božji izabranici koje je Bog pomazao za kraljeve i preko njih vodio narod kao pastir svoje stado. Kasnije su poroci tijekom stoljeća produbljivali misao o Mesiji. Loši kraljevi zatamnili su slavu davidovske loze, te se u budućnosti iščekivalo idealnog kralja kojega će Bog poslati. Na koncu, nakon sužanjstva koje je prošao izabrani narod, davidovska dinastija nije više vladala, te više nema kralja koji bi mogao poslužiti kao lik idealnog vladara. Tako se iščekivanje okrenulo dalekoj budućnosti i Mesiju se više nije gledalo kao idealnog vladara, već kao Proroka i svećenika.
Evanđelja nam nude dva modela spasenja. Ivanov model koji nalazimo u Proslovu njegova evanđelja: U početku bijaše Riječ... Riječ prebiva u nama... oni koji spoznaju Riječ u sebi Božji su sinovi. Božji se postaje ulaskom u tajnu samog Boga.
Drugi model spasenja donose Sinoptici (Marko, Matej i Luka). Ovaj drugi model je egzistencijalne naravi. U njemu dolazimo do odgovora tko je Isusov i koga Isus prepoznaje kao svojeg, ali ne po spoznajnoj nego po životnoj pripadnosti. Prema ovoj drugoj shemi na Isusovom putu su oni koji žive Isusovu istinu, a ne oni koji ga površinski i nominalno znaju i prihvaćaju. Tko ne prakticira Njegovu istinu taj ga ne poznaje niti Isus poznaje njega. Ovaj model nam pokazuje tko je kršćanin, tko je sljedbenik Isusov.
Zanimljivo je pokazano u kojim se činima pokazuje božanska istina. Pokazano je kojim se činima ulazi u kraljevstvo Božje, u Božji svijet, u Božje zajedništvo. Cijeli naglasak prepoznavanja Boga i prepoznavanje nas od Boga smješten je u međuljudske odnose. Koliko drugoga čovjeka prepoznajemo u njegovoj istini toliko prepoznajemo Boga i Bog nas. Međuljudski odnosi su uzdignuti na odnos s Bogom. Time je čovjek uzvišen i spašen. Čovjek je uzdignut na božansku vrijednost.
Spasenje nije okrenuto prema samom sebi. Ne kroz zauzetost samim sobom, nego kroz otvorenost i prepoznavanje drugoga i njegovih potreba. Žalostan čovjek je žalostan Bog, gladni, zatvoreni, bolesni... Kako je to divna i začuđujuća identifikacija Isusa i ugroženog čovjeka! Ovakva identifikacija se nije dogodila ni u jednoj religiji. Ovim Isusovim pozivom kršćansko vjerovanje je jednostavno, a kršćanska praksa vrlo zahtjevna. Očito je da ju se ne može provoditi u život ako se ne usvoji Isusov stav i Isusova ljubav. Ljubav nizašto, pomoć bez zahvale, stjecanje sreće usrećujući drugoga.
Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! I što god ne učiniste jednom od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. U patniku, beskućniku, potrebnome susrećemo Krista. Uočimo kako među navedenim kategorijama nema niti jedne koju bismo nazvali vjerskom. I patnici i beskućnici i potrebni mogu, ali i ne moraju biti vjernici, možda su čuli za Isusa, a možda o njemu nisu nikad ništa čuli. I kršćani i nekršćani bit će suđeni po djelima ljubavi. Time dolazimo do odgovora na pitanje: kako se spašavaju nekršćani i oni koji su živjeli prije Krista.
Isus nas prepoznaje kao svoje, na svom putu, samo po našem sadržaju, po našem odnosu prema drugim ljudima. Na tom odnosu se upoznaje Isusa, ulazi se u spoznaju Riječi Božje. Tek izlazeći iz sebe i otvarajući se za druge oslobađamo mjesto Bogu u sebi, spoznaji Boga i samoga sebe. Odričući se samoga sebe, dozvoljavajući da drugi sa svim svojim teškoćama i bolima uđe u nas, mi se ostvarujemo i postajemo jasna slika živoga Boga.
Isus kao čovjek i Bog pokriva cijeli svemir i on u tom svemiru nalazi svoje osmišljenje. U ovom smislu Isus je kralj svega stvorenog. Isus je spasitelj kao i svatko od nas tko ide njegovim putem i slijedi njegov život.
Sin čovječji dolazi kao Kralj kraljeva, Pastir i Sudac, kao Jahve, da izrekne pravorijek svakom čovjeku. Na tom sudu nema ni sudaca ni porote, ni tužitelja ni branitelja, ni priziva na neko više sudište. Krist samo izriče presudu koju je svojim činima pojedinac već dosudio sam sebi.