Uz liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu razmišlja don Mladen Škvorc

Područje drevnog Izraela nije bilo ništa manje kompleksnije nego što je danas. I nekada i danas pravovjernog Židova za to područje veže upravo svijest da je zemlja na kojoj obitava obećana zemlja, ona koju je Bog darovao Izraelcima nakon četrdeset godina boravka u pustinji, zemlja kojom teče med i mlijeko. Židova uz tu zemlju vežu sva ona mjesta na kojima se Bog tijekom povijesti spasenja postupno objavljivao Židovima. Problem uvijek nastaje u onom trenutku kada netko drugi položi pravo na nečiju zemlju, odnosno kada ugrozi njezinu teritorijalnu cjelovitost. Židovi su nažalost tijekom svoje povijesti mnogo puta bili pod tuđinskom vlašću, raseljavani, ugnjetavani, sustavno uništavani. Svaka je od tih tuđinskih vlasti uspostavljala svoju upravu na židovskom teritoriju, a kao dio te uprave pojavljivala se i vlastita novčana jedinica.
Isusovo doba je stoga obilovalo različitim novčanim jedinicama kao što su šekel, drahma, denar, stater, pa i talenat o kojem nam progovara današnje evanđelje. Isus je u svojem propovijedanju koristio one slike i prispodobe koje su prosječnom Židovu mogle najbolje dočarati ono što se želi reći, a kako je novac nešto nezaobilazan u životu svakog čovjeka, pa tako i Židova, prispodoba o talentima je Isusu poslužila kako bi na temelju trgovačkog duha pokazao kako se valja boriti za razvoj Kraljevstva Božjega.
Crkva nas u ove posljednje nedjelje kroz godinu na osobit način želi potaknuti na promišljanje o posljednjim stvarima, o onome što će biti nakon trenutka našeg odlaska s ovoga svijeta, ali ne u smislu da nam želi dati gotove opise i formule posljednjih stvari jer nitko, pa ni apokaliptička literatura ne može o njima govoriti na način kako i kada će to biti, već jedino može ustvrditi da će se posljednje stvari sigurno dogoditi u našem prostoru i vremenu i to će ujedno biti kraj vremena na način na koji ga mi spoznajemo. Crkva nam želi na osobit način, kroz prispodobe koje stavlja pred nas, poručiti da se tog trenutka ne treba bojati ako smo za njega pripravljeni, a to ćemo biti ako na ispravan način shvatimo i u djelo provedemo Isusovu poruku.
Iako prispodoba o talentima govori o novcu i umnožavanju novca, za nas ona ima dublji značaj. Talenat je nešto što mi posjedujemo kao dar od Boga. Svatko od nas ima neke sposobnosti po kojima smo i slični jedni drugima, ali i različiti jedni od drugih. Bog je u nas usadio te darove i nada se da ćemo ih mi razvijati kako na svoju korist, tako i na korist onih koji nas okružuju. Pitanje koje si nužno moramo postaviti je naša svijest o vlastitim talentima. Istražujemo li svoje mogućnosti na tom području? Vjerujem da to činimo već i nesvjesno, jer za svakoga od nas postoji barem jedan djelić ljudskog djelovanja u kojemu je pojedinac našao sebe, u kojem uživa i koji bi želio usavršiti. To profiliranje se danas događa kroz školovanje. Svaki mladić ili djevojka koja upiše neku tehničku ili strukovnu školu ima već neku viziju onoga što želi biti u životi i čime se želi baviti. Škola, koliko god izgledala naporna, dosadna i beskorisna ipak osposobljava pojedinca da se danas-sutra može baviti onom što voli. Problem je škole da nam ona može dati samo teorijsko znanje o nekim stvarima, a život je ona prava škola koja nas uči u praksi.
Upravo je ta životna praksa ona koja će nas jednom odvesti pred Gospodina. Život pred nas stavlja mnoge ljude. Talente koje imamo moramo gledati u odnosu na njih. Ako ona saznanja koja posjedujemo, bilo da smo ih naučili ili smo ih sami stekli, ne usmjerimo na drugu osobu, bit ćemo poput onog sluge koji se bojao uložiti, a time i umnožiti svoje talente. Ako pak rasipnički dijelimo svoje znanje i spoznaje drugima, mi u biti umnožavamo svoje talente, jer se oni mogu umnožiti tek u interakciji s drugima.
Biti vješt u nečemu ili imati neko znanje i te talente usmjeriti na dobrobit za druge jest put prema Gospodinu, a upravo na taj put nas poziva Crkva. Sveto pismo, predaja, dogme, crkveni nauk i sve ono drugo što smo obvezatni vjerovati kao vjernici katolici nisu gotove formule spasenja, već smjernice na putu spasenja. Nitko ne postiže spasenje bez interakcije s drugim, makar taj drugi bio i sam Bog. Talenti su nam također pomoćna sredstva koja nam omogućavaju da budemo što sigurniji na tom putu, ali samo pod uvjetom da svoje talente shvaćamo i s njima raspolažemo na ispravan način. Jedino tako ćemo moći biti korisni drugima. Onima s kojima se svakodnevno susrećemo, onima kojima smo poslani u ovom svijetu.
Kršćanin ima trajno poslanje u svijetu i to poslanje vrši na razne načine koristeći sve one darove koje mu je Bog usadio. Ti naši darovi kada se stave na jedno zajedničko mjesto čine pokretačku snagu svijeta, pokretačku snagu naše civilizacije, pokretačku snagu kršćanstva.
Svijet bi bio uvelike osakaćen, a ljudska civilizacija na daleko nižem stupnju da nije bilo ljudske inventivnosti, da nije bilo brojnih poznatih i nepoznatih koji su svojim zalaganjem pomogli razvoju čovječanstva. No, ne dajte se zavesti da ako ne učinimo nešto veliko, nešto svjetskih razmjera, nismo razvili svoje talente. Svoje talente razvijamo tamo gdje smo poslani i na način na koji znamo: od bake koja ima talent ustrajnog i nepokolebljivog moljenja krunice, pa sve do pape koji ima talent za vođenja Crkve, od poljoprivrednika koji ima talent da znade dobiti obilan urod do atomskog fizičara koji može rastavljati atome. Svi koji rabe svoje talente na dobrobit čitavog čovječanstva utiru sebi siguran put ka spasenju. To je ono najviše što Crkva može ponuditi. Crkva u kojoj se događa spasenje može pokazati put, a to i čini, ali tim putem svatko od nas mora proći sam. Možda se danas čini da ljudi ne raspoznaju razliku između poznavanja puta i hoda po putu. Razlika je doista velika. Poznati put je stvar teorije, a hoditi njime je stvar životne prakse i tek kad se pojedinac uputio njime, kada osjeti kako je bačen u svijet, tek tada može ocijeniti koliko mu vrijede darovi, talenti koje je dobio od Boga.