Uz liturgijska čitanja svetkovine posvete Lateranske bazilike razmišlja don Mladen Škvorc

U dijelu Rima zvanom Lateran postojala je u 4. st. palača koja je pripadala carskoj obitelji. Kad je Konstantin dao slobodu Crkvi, palaču je poklonio Petrovu nasljedniku za biskupsku rezidenciju. Isti car dao je, u dogovoru s papom Melhijadom u blizini te palače podići baziliku, koju je kasnije zub vremena srušio, ali je na tom mjestu podignuta nova, sjajnija i veća. Ona je do 15. st. služila kao jedina Papina katedrala. Nosi časni naslov majka svih crkava, a u njoj je održano pet općih sabora. Nakon povratka iz Avinjonskog sužanjstva, pape su se s vremenom preselile u novu palaču na Vatikanskom brežuljku, a u 17. st. tu je podignuta Bazilika sv. Petra koja je postala stalna Papina crkva. U znak povijesnog kontinuiteta, u bazilici sv. Ivana Lateranskog svaki se papa ustoličuje na početku svoje službe za biskupa Rima. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Crkva zajednica koja se okuplja na liturgijska slavlja u crkvi – građevini.
Zanimljivo je da Crkva upravo danas pred nas stavlja zgodu kada je Isus očistio hramsko dvorište od prodavača, kako kuća njegova Oca ne bi bila kuća trgovačka (Iv 2,16), odnosno pećina razbojnička (Mk 11,17).
Ovo je jedan od događaja koji je bio povod židovskim vjerskim poglavarima da odluče silom ušutkati Isusa uz pomoć rimske okupacijske vlasti. Isus nije bio iz svećeničke obitelji i zato, strogo pravno gledajući, nije mu pripadala briga za red u hramskom dvorištu ili u žrtvenom bogoslužju. Postojala je hramska straža, kojom je zapovijedao netko od svećeničke obitelji, i to je pripadalo u njihovu nadležnost. Isus je, međutim, bio laik u svome narodu koji je u svoj duhovni pokret uvrstio potrebu klanjanja Bogu u duhu i istini, kako se vidi iz njegova razgovora sa Samarijankom (Iv 4,23) te iz novog poimanja obredne čistoće (Mk 7,18-23).
Trgovina u hramskom dvorištu služila je bogoštovnim potrebama hodočasnika. Na hramskom vašaru u vrijeme Pashe mnogi su Židovi, budući da su dolazili iz daleka kupovali stoku koju su kanili žrtvovati. Bio je to prilično praktičan običaj. Tko bi sa sobom mogao dovesti životinju za žrtvu, osobito ako je dolazio iz daleka? Jednostavnije je bilo kupiti životinju u Jeruzalemu i odvesti je u Hram pa je predati svećenicima i Levitima da obave obred žrtve. Isto je tako bilo i s mjenjačima novca. Hram je imao svoju valutu koja se jedino smjela ubacivati u hramsku riznicu. Mnogi Židovi su živjeli u dijaspori raspršeni po svem tada poznatom svijetu i služili se novcem zemlje gdje su živjeli ili rimskim denarima u okviru rimskog carstva. Stoga je bilo prilično pogodno promijeniti novac negdje blizu Hrama ili po mogućnosti u samom predvorju Hrama. A mnogo je Židova dolazilo u vrijeme Pashe u Hram pokloniti se Jahvi, žrtvovati mu i pridonijeti za potrebe Hrama i hramskih službenika ubacivši u hramsku riznicu. Situacija i scenarij koji su i nama poznati osobito u velikim proštenišnim mjestima oko velikih crkava i na velike blagdane. Gužva, štandovi, svijeće, kipovi, igračke, majice i mnoštvo drugih potrebnih i nepotrebnih stvari – jednom riječju – vašar. Često se dogodi kako čovjek, došavši na nekakvo proštenje u tom vašaru zaboravi zašto je i došao pa crkve iznutra i ne vidi, a mise i propovjedi ne čuje. Kako danas tako i onda vašari su bili nužni pratitelji gotovo svih većih okupljanja ljudi, pa i religioznih. Gdje ima ljudi uvijek će netko nešto kupiti, uvijek će nekome nešto baš tada ustrebati.
Evanđelisti nisu često pisali o Isusovim osjećajima. Zapisano je samo da je dva puta plakao: jednom za prijateljem Lazarom i drugi puta nad Jeruzalemom koji nije htio upoznati čas njegova pohođenja. Nekoliko je puta napisano kako je Isus pogledom ošinuo farizeje koji zbog tvrdoće srca nisu htjeli prihvatiti Isusovu poruku. Ovo je, čini se, jedini put kad je zapisano ovako burno i nasilno Isusovo djelovanje. Načinio je bič od užeta, isprevrtao stolove, prosuo novce, potjerao mjenjače i prodavače zajedno s njihovom stokom, načinio još veći metež i buku. Osim toga na sebe je navukao bijes hramskih čuvara i Židova koji su očito od svega toga imali veliku korist.
Učenici su u ovom Isusovom činu prepoznali ispunjenje starozavjetnog mesijanskog proročanstva izrečenog u Psalmima: Izjeda me revnost za Dom tvoj (usp. Ps 69,10).
Pobožnim Židovima je Hram bio mjesto gdje su doživljavali Božju prisutnost i blizinu. Smatrali su ga svetim mjestom. Bilo je to mjesto posebnog dostojanstva. Mjesto susreta čovjeka s Bogom. Isus Hram naziva kućom Oca njegova koji su Židovi pretvorili u kuću trgovačku, oskvrnuli mu dostojanstvo pretvarajući ga u mjesto obavljanja poslova, hodočasničkih dužnosti i običaja. On najavljuje njegovo razorenje i uspostavljanje novog mjesta Božje prisutnosti. Kasnije su učenici, nakon njegova uskrsnuća shvatili da je u tom trenutku govorio o sebi. Isus je prisutnost Božja među ljudima. On je Emanuel – s nama Bog. No, Židovi ga, zbog zauzetosti oko obavljanja poslova kojima nije mjesto u Hramu nisu kao takvog prepoznali. Kasnije će sveti Pavao proširiti shvaćanje ove posebne Božje prisutnosti pa reći kako je svaki kršćanin hram Božji – Hram Duha svetoga (1 Kor 6,19).
Današnje nam je slavlje prilika prepoznati sebe kao hramove u kojima Bog prebiva i u kojima Duh Božji boravi. Isto nam je tako potrebno uočiti u kakva smo se sve trgovačka mešetarenja upleli i na što smo sve obratili svoju pozornost. Da slučajno nismo zaboravili ono najvažnije na što nas Isus svojim činom izgona trgovaca i mjenjača iz hrama želi podsjetiti? Često nam se, možda, dogodi da smatramo važnijim imati stvari koje nas podsjećaju na mjesta gdje smo doživjeli Božju blizinu od biti svjestan Božje blizine ovdje i sada. Imamo u svojem džepu krunicu iz Marije Bistrice, sa Trsata, Lurda ili Fatime ili možda dobivenu od Pape osobno, a nijedanput se nismo na nju pomolili. Imamo na svojoj polici Bibliju, a nikad se nismo ozbiljnije pozabavili njezinim sadržajem ili je barem čitali. Valja nam o svemu ovome dobro razmisliti mnogo prije nego u našem životu fijukne bič sudbine.