Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 5. studenoga 2008.

Kršćanstvo nije lagodan put nego „zahtjevan uspon“ koji se ne može dovršiti bez vjere u Isusovo uskrsnuće na kojemu se temelji kršćanska nada – istaknuo je Benedikt XVI. na današnjoj općoj audijenciji, tumačeći Pavlovu teologiju o križu i uskrsnuću. Kršćanski bi život bio apsurdan bez vjere u Isusovo uskrsnuće – rekao je Papa potvrđujući ono što je sveti Pavao prije dvije tisuće godina naviještao prvim kršćanskim zajednicama.
"Ako Krist nije uskrsnuo, doista je uzaludno naše propovijedanje, uzalud i vaša vjera … još ste u grijesima". Ove riječi iz Prve poslanice Korinćanima govore o važnosti koju je sveti Pavao pridavao Isusovu uskrsnuću. U tome se događaju, naime, krije rješenje problema drame križa. Križ sam po sebi ne bi mogao objasniti kršćansku vjeru. Uskrsno se otajstvo sastoji u činjenici "bi… uskrišen treći dan po Pismima" – tako svjedoči prva kršćanska tradicija. U tome je ključ Pavlove kristologije. Za Pavla je uskrsnuće temeljna činjenica: gotovo prapočelo, na temelju kojeg Pavao može izložiti svoj kratki navještaj: Onaj koji je raspet i koji je tako očitovao beskrajnu ljubav prema čovjeku, uskrsnuo je i živ je među nama. Važno je – rekao je Benedikt XVI. – zamijetiti sukladnost Pavlova navještaja uskrsnuća s navještajem u prvim kršćanskim zajednicama. Sveti Pavao pridaje veliku važnost doslovnom prenošenju tradicije: "tako propovijedamo, tako vjerujete", ističući jedinstvenost navještaja za sve vjernike i navjestitelje Kristova uskrsnuća. Tradicija na koju se nadovezuje izvor je iz kojeg treba crpiti. Izvornost Pavlove kristologije nikada nije na štetu vjernosti tradicije. Apostolska predaja uvijek prethodi osobnoj Pavlovoj preradi; on u svemu polazi od zajedničke tradicije, u kojoj se izražava vjera svih Crkvi – istaknuo je Benedikt XVI.
Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, u naviještanju uskrsnuća, nije zaokupljen time da predstavi cjeloviti nauk o uskrsnuću. On o uskrsnuću govori odgovarajući na sumnje i pitanja koja mu postavljaju vjernici; riječ je dakle o prigodnom govoru, ali punom življene teologije. Tu se susreće usredotočenost na ono bitno: mi smo "opravdani" po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsnuo učinio nas je pravednicima i dionicima spasenja. U prvi plan prije svega izbija činjenica uskrsnuća, bez kojega bi kršćanski život bio naprosto apsurdan. Toga uskrsnog jutra dogodilo se nešto izvanredno i, istodobno, vrlo konkretno, popraćeno točno određenim znacima, koje su zamijetili brojni svjedoci. I za Pavla, kao i za druge novozavjetne pisce, uskrsnuće je vezano uz svjedočenje onih koji su imali izravan susret s Uskrslim. Riječ je o gledanju i slušanju ne samo očima odnosno osjetilima, nego nutarnjim svjetlom koje potiče prepoznati ono što vanjska osjetila potvrđuju kao objektivnu činjenicu. Pavao – kao i sva četiri Evanđelja – stoga pridaje temeljnu važnost ukazanjima, koja su temelj vjeri u Uskrsloga. Stvara se tako onaj lanac tradicije koji će se, preko svjedočanstva apostola i prvih učenika, protezati na buduća pokoljenja – istaknuo je Sveti Otac
No, možemo se zapitati: koji je, prema Pavlu, duboki smisao Isusova uskrsnuća? Zašto je uskrsnuće za njega tako presudna tema? Pavao zna dobro, i to često ističe, da je Isus oduvijek bio Sin Božji, od trenutka svoga utjelovljenja. Novost uskrsnuća sastoji se u činjenici da je Isus, uzdignut iz poniženja svoga zemaljskog života, postao Sin Božji "u snazi". Isus ponižen sve do smrti na križu može sada reći jedanaestorici: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji". Uskrsnuće stoga definitivno otkriva pravi identitet i izvanrednu veličinu Raspetoga. To je uzvišeno dostojanstvo, tome dostojanstvu nema premca: Isus je Bog! Za svetoga Pavla tajni Isusov identitet, bar s metodološkog gledišta, u otajstvu uskrsnuća otkriva se više nego u utjelovljenju. Dok naslov Krist, to jest "Pomazanik", kod Pavla teži postati pravo ime Isusa a naziv Gospodin pobliže određuje njegov osobni odnos s vjernicima, sada naslov Sin Božji osvjetljava duboki Isusov odnos s Bogom, koji se u punini otkriva u uskrsnuću. Može se stoga reći da je Isus uskrsnuo da bude Gospodar živima i mrtvima, ili, drugim riječima, da nas opravda – rekao je Benedikt XVI.
Sve to ima važne posljedice za naš vjernički život: pozvani smo čitavim svojim bićem biti dionici cjelokupnog događaja Kristove smrti i uskrsnuća. "Umrli smo s Kristom" i "vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Doista znamo: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više ne gospoduje nad njim". To prelazi u dioništvo u Kristovim patnjama, koje uvodi u puno uobličenje s Njim putem uskrsnuća kojemu se nadamo. To se dogodilo i svetom Pavlu, čije je osobno iskustvo opisano u poslanicama: "da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio uskrsnuću od mrtvih". Teologija križa nije teorija – to je zbilja kršćanskog života. Živjeti u vjeri u Isusa Krista, živjeti istinu i ljubav zahtijeva svakodnevna odricanja i trpljenja. Kršćanstvo nije lagodan put, to je prije svega zahtjevan uspon, obasjan Kristovim svjetlom i velikom nadom. Kršćanin se nalazi između dviju krajnosti: na jednom je kraju uskrsnuće koje se već na neki način dogodilo ili je zajamčeno, a na drugom žurnost uključivanja u proces koji sve vodi prema punini, u Poslanici Rimljanima opisan živopisnom slikom: kao što čitavo stvorenje uzdiše i muči se gotovo kao u porođajnim bolima, tako i mi uzdišemo iščekujući otkupljenje svoga tijela – zaključio je Benedikt XVI. potom se osvrnuo na otajstvo smrti koje je Crkva slavila ovih dana. Neka ta misao – rekao je mladima – ne bude povod vašoj žalosti nego poticaj da cijenite i vrjednujete svoju mladost, usmjeravajući uvijek vaš duh prema duhovnim vrednotama koje ne propadaju. Neka bolesnima bude poticaj da obnove svoju vjernost Kristu, znajući – ustvrdio je – da smo u svakoj okolnosti uvijek u njegovim rukama.