Uz liturgijski Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan razmišlja velečasni Josip Vrančić

Smrt nas sve čini jednakima. Ona je sastavni dio ljudskoga života i vjerojatno ništa u životu nije tako sigurno kao činjenica vlastite smrti. No ipak živimo kao da smrti nema, kao da se to nas ne tiče, kao da je to problem nekoga drugoga a ne moj osobni, trudimo se spremiti je u zaborav – vjerojatno misleći da ćemo se osjećati sigurnijima.
A to se vidi i u tome što nas sve manje i manje zanimaju patnje i umiranje drugih ljudi. Prije desetak godina, u vremenu patnje i mraka, sulude ljudske mržnje koja je doslovno uništavala sve u ovim našim krajevima, kada je ljudski život bio jako jeftin, svi smo mi imali silnu potrebu svima reći, svima pokazati našu nesreću, naše smrti, imali smo potrebu cijelom svijetu pokazati svoju vlastitu patnju. A sada, takoreći dan poslije osobno pretrpljenih strahova, zala, nepravde, bez obzira što do nas dopiru krikovi koji u svemu naliče našim, ne razmišljamo previše o tome. Imamo drugih briga. Pred našim očima nižu se slike strašnih nesreća, ratnih stradanja, no to će zaokupljati naše misli nekoliko sekunda dok na vijestima ne vidimo sljedeću vijest. I bez obzira na sve, bez obzira što imamo vlastito iskustvo svega toga, govor o smrti i dalje se želi prikazati kao nešto o čemu se u javnosti ne bi baš trebalo govoriti.
Ljepše nam je živjeti u neznanju, nagovaramo liječnike da nam ne govore istinu o dijagnozi smrtonosne bolesti od koje bolujemo jer se ne želimo s tim zamarati, ne želimo da istina naruši naš mir, opet sve stavljamo u zaborav. Međutim, smrt je, bez obzira govorili mi o njoj ili šutjeli, razmišljali o njoj ili je stavljali u zaborav, uvijek prisutna, ona je naša stvarnost, njom smo okruženi, a trudimo se gurnuti je u zaborav jer se bojimo.
Smrt je, vjernici, istina pred kojom naša vjera raste ili pada, sredine nema. Naša smrt je osobni teški prijelaz iz vremena u vječnost, iz praznine mraka u svijetlost vječnosti, i tu nam snagu može dati samo vjera, vjera u život, vjera u Onoga koji je bio živ pa ubijen i onda ponovno živ. Vjera u oprost, u kruh koji donosi život. Zato neka vas nikada ne bude strah biti kraj čovjeka koji se priprema na posljednje putovanje. Neka vas ne bude strah slušati njegove riječi o njegovim strahovima, o životnim promašajima, kajanju, sumnjama. Isus je svoje vrijeme pred smrt iskoristio za molitvu, u molitvu je unio svoj strah, nije htio pobjeći u zaborav!
Braćo i sestre. Naša je nada da pšenično zrno ne umire u zemlji uzalud, naša je nada da nas Bog neće nikada zaboraviti i da nam je osiguran vječni život u njegovom svetom i vječnom sjećanju. I zato zbog te nade nemojte zaboravljati svoje pokojne, dopustite im da ostanu prisutni u vašim sjećanjima, ne gurajte misli o vlastitoj smrti u zaborav, jer strah, strah od smrti koji nas i tjera da se trudimo sve zaboraviti, nije ništa prema vjeri u Kralja vjekova kojemu sve živi, onoga koji je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Amen.